Manchester City plasirao se u osminu finala FA kupa pobijedivši Cardiff 2:0 golovima Kevin De Bruynea i Raheema Sterlinga. Utakmica je ostala u sjeni brutalnog starta Joea Bennetta na Leroya Sanea, njemačkog reprezentativca u redovima Građana. Bennett je otvorenim stopalom i visoko podignutom nogom, dakle klasičnim đonom pogodio Sanea točno iznad gležnja. Na usporenoj snimci izgledalo je jako ružno, Saneova noga se svinula poput napetog luka, čini se da je bila blizu pucanja, ako nije pukla.
Stoga ne čudi što se Pep Guardiola obrušio na suce još tijekom utakmice, ali i nakon nje. Guardiola je otvorio staru temu da suci u Premierligi nedovoljno štite igrače od brutalnih nasrtaja suparnika.
„Sane će biti izvan travnjaka najmanje dva-tri tjedna, možda i mjesec dana, vidjet ćemo kada prođe liječničke preglede“, grmio je Guardiola nakon utakmice.
„Kazao sam mnogo puta i ponavljam: suci bi trebali štiti igrače. Mogu prihvatiti kada nam ponište gol, ne znam zašto je poništen, ali prihvaćam odluku. Ali, molim vas, zaštite igrače“, pojadao se menadžer Građana.
"Suci bi trebali štiti igrače"
„Ne mislim tu samo na moje igrače, nego na sve. Moraju ih zaštiti iz jednostavnog razloga kako se to ne bi ponavljalo. Jednom nastrada Sane, a drugi put Brahima“, kazao je Guardiola.
Bennett je kažnjen samo sa žutim kartonom za start na Saneu, a kasnije je isključen nakon što je dobio drugi žuti karton nakon nasrtaja na Brahima Diaza, koji je pred kraj utakmice ušao umjesto Bernarda Silve.
„Svaka momčad može igrati stilom kakvim želi, ali sudac se mora držati pravila igre i sankcionirati startove koji su prešli granicu dopuštenog“, zaključio je Guardiola.
Jasno je na što je mislio. Da se takvi i slični startovi kažnjavaju izravnim crvenim kartonom, kako uostalom i stoji u pravilima igre, vjerojatno bi ih bilo znatno manje. No, neki suci, posebice u Engleskoj nerijetko braničima progledavaju kroz prste.
Iako se Guardiolini zahtjevi u ovom slučaju čine logičnim i opravdanim, jer je start na Saneu doista bio iznimno brutalan, ipak ima i onih koji se s ne slažu s bivšim trenerom Barcelone i Bayerna. S oštrom replikom odmah se javio kontroverzni Joey Barton, bivši nogometaš Manchester Cityja, Newcastlea i QPR-a koji je najpoznatiji po brojnim incidentima i skandalima.
Barton napao Guardiolu
„Što taj hoće? Možda nekontaktni sport kakav se igra u Španjolskoj ili Italiji? Moramo pustiti da igra teče“, poručio je Barton koji očito ni ne smatra da se u Španjolskoj i Italiji igra nogomet, već nekakav "nekontaktni sport" koji se naziva nogometom.
„Ako pogledate francusku ili talijansku ligu, to je zastrašujuće dosadno gledati, stalno se igra zaustavlja. U Engleskoj toga nema, igra se ne sjecka, zato je naša liga najbolja“, iznio je Barton svoje subjektivno mišljenje koje nema odveć veliku potporu u činjenicama, što se tiče dijela izjave o najboljoj ligi.
Jedini provjerljivi parametar su rezultati u UEFA-inim kupovima, a tu je španjolska La Liga daleko ispred Premierlige. UEFA-in koeficijent sve govori, razlika je ogromna. No, Barton ima pravo na mišljenje. Teško je reći koliku točnu ima potporu kolega nogometaša, trenera i javnog mijenja u Engleskoj, jer nije provedeno neko ozbiljno znanstveno istraživanje po tom pitanju, ali dojam je da se u Engleskoj mnogi slažu s njegovim mišljenjem.
„Guardiola mora razumjeti da je to u prirodi engleskog nogometa“, ističe Barton, ali i na određeni način sam sebe demantira u sljedećoj rečenici:
„S protokom vremena dogodio se progres. Sada štitimo igrače mnogo bolje nego što je to bilo u prošlosti.“
Nekoć se i u Španjolskoj brutalno tuklo
Dakle, engleski nogomet se ipak mijenja, kao uostalom
i svaki drugi, ali sporije, i to se vidi, jer usprkos ogromnim ulaganjima nema rezultate i po tom pitanju zaostaje za najvećim nogometnim nacijama. Nije Engleska jedina u kojoj se tradicionalno igralo fizički zahtjevno, oštro, grubo, pa i nerijetko brutalno. Zar španjolska liga nekoć nije glasila za jednu od „najprljavijih“ liga, u smislu brutalnih startova, pa se danas u Španjolskoj igra po rezultatima sigurno najbolji, ali možda i estetski najprivlačniji nogomet u Europi, iako ljepota nogometa spada u sferu osobnog ukusa, reklo bi se - ljepota je u oku promatrača.
Nešto stariji ljubitelji nogometa sjetiti će se kako su noge pucale Diegu Maradoni ili Berndu Schusteru pod naletima razno-raznih španjolskih „mesara“. Najpoznatiji je onaj iz Bilbaa, čuveni Andoni Goikoetxea Olaskoaga, za kojeg se priča da još u staklenoj vitrini drži kopačku s kojom je polomio noge Maradoni. I nije dobio ni žuti karton. Ali, nije bio jedini, takvih i sličnih igrača nekoć je u Španjolskoj bilo koliko hoćete. Suci su često dopuštali takvu igru, nisu je sankcionirali kako su trebali i morali, pa je logično da je bilo svega.
Uostalom, nisu li talijanski bekovi skoro pa donedavno bili na glasu kao najoštriji i najbrutalniji. Tko se sjeća Claudija Gentilea, tadašnje obrane Juventusa i talijanske reprezentacije zna o čemu pričamo. Zapravo, engleska liga nekoć je bila sinonim za „fair-play“ što se tiče „čistoće“ startova i sportskog ponašanja.
Rezultati sve govore
U Engleskoj se oduvijek igrao fizički zahtjevan nogometa, ali zar je bilo puno drugačije u Njemačkoj, Španjolskoj ili pak Italiji!? Bundesliga dugo je bila sinonim za takav stil igre, dok je talijanska Serie A gotovo dvije dekade bila svojevrsni NBA europskog nogometa, i to gotovo po svemu: od koncentracije najvećih svjetskih zvijezda, kvalitete igrača i klubova do taktičkih rješenja, čvrstine, oštrine i brutalnosti bekova, količine trke, tjelesne pripremljenosti i inih fizičkih aspekta nogometne igre, što se dobrim dijelom najviše razvijalo, nadograđivala i usavršavalo baš u Italiji.
Serie A danas je kilometrima daleko od nekadašnjeg sjaja, u međuvremenu se koncentracija igračke i klupske kvalitete prebacila poglavito u Španjolsku i Englesku, te manje u Njemačku. Španjolska La Liga najviše je evoluirala što se tiče stila igre. Grubijana i grubosti i dalje ima, kao i „prljavštine“, to nije posve iščezlo, ali puno manje nego prije.
Ne može se reći da nema „fizike“, bez toga danas ne ide, ali ipak dominira tehnički dotjeran nogomet, mnogima najgledljiviji i najspektakulraniji. I što je najvažnije, taj nogomet izbacuje igrače i daje rezultate, i na klupskom i na reprezentativnom nivou. Igra izbacuje velike igrače, tako je bilo i tako će biti. I tu se ogleda najveća razlika između, recimo, njemačkog i španjolskog pogleda u odnosu na engleski.
Nogomet nije balet, ali ni kung-fu
Da je engleski pristup bolji, onda bi Englezi imali ono što imaju Nijemci i Španjolci: igrače i rezultate, ako ne s klubovima, onda sigurno s reprezentacijom. A svi znamo da nemaju, klubovi posljednjih godina, a reprezentacija već desetljećima, iako njihovi klubovi imaju najviše novca i prilično su mnogoljudna zemlja, pa se ne može reći da nemaju bazu. Dakle, tu nešto očito ne štima!? Možda baš zbog toga što se teško mijenjaju i prilagođavaju suvremenim tokovima razvitka nogometa.
Barton je u pravu ako aludira na to da nogomet nije balet, ali nije ni UFC. Jasno je da svaki kontakt nije prekršaj, da nitko ne voli „padavičare“, ali ipak postoje granice. Iako je naoko tanka linija između oštrine i grubosti, svaki poznavatelj nogometa lako će prepoznati „mušku“ od „prljave igre“. „Kung-fu“ udarci tipa ovog Bennettovog ili onog Martina Tylora na hrvatskom reprezentativcu Eduardu, nisu u okviru onog što kolokvijalno nazivamo muškom igrom. Start s visoko podignutom nogom, otvorenim stopalom, đonom na kost suparnika nema veze s nogometom. To su osnove, to se uči od malih nogu.
Jedno je voljeti srčanost, borbu, trku, tempo, ukratko fizički igru, što je u Engleskoj, pa i drugdje oduvijek na cijeni, a drugo je dopuštati brutalnosti. Kad Englezi poput Bartona to shvate, možda će njihove škole nogometa više težiti tehničkom aspektu igre i izbacivati kvalitetnije igrače. Posljednji rezultati engleskih omladinskih selekcija daju za naslutiti da se ipak nešto mijenja na „Otoku“. Istina, jedno su omladinske, a drugo seniorska reprezentacija, ali plodovi tog rada možda se pokažu u bliskoj budućnosti.
