Hajduk je davno privatiziran jer dioničko društvo je upravo to: privatno vlasništvo dioničara. Druga je stvar što većinski paket pripada Gradu Splitu, i što se mi još nismo odrekli socijalističke mantre da je ono što je svačije, dakle naše, zapravo i ničije. To omogućava da klub, iako privatiziran, zapravo egzistira kao "narodni klub" koji je opet svačiji (što se navijačima sviđa), ali nije većinski ničiji (što im se sviđa još više, zapravo prodaja Hajduka nekoj osobi ili konzorciju potpuno je nezamisliva Torcidi).
Načelno, taj je model simpatičan i oslobađa nevjerojatno puno pozitivne kreativne energije među Hajdukovim navijačkim pukom. Marljivo se kupuju pretplate i članske iskaznice, ide na utakmice, kupuju karte čak i za one susrete koji se moraju igrati pred praznim tribinama. Marketing se odvija na razne načine kako još afirmirati i prodati Hajdukov brend, u čemu i uspijeva. I sve je to super, čista petica iz romantike, ali bez kontinuirane prodaje igrača, baš u svakom prijelaznom roku, sve je to "too little i too late".
Do kada će klub spašavati hitne prodaje igrača?
A praksa nas uči da je to granično moguće, da Hajduk svaki prijelazni rok hoda po tankoj liniji propasti, te da Brbiću i Vučeviću čir raste na dnevnoj bazi, dok provjeravaju e-mail na kojem nema pisma koje žele vidjeti.
Prošle zime spas je donijela prodaja Marija Pašalića u Chelsea, a ove polusezone proljetni mir kupljen je transferom Filipa Bradarića u Rijeku. Prodati Bradarića u Rijeku je vjerojatno bio jedan od najmanje željenih poslova na Poljudu. Ali dogorjelo je do noktiju i nema biranja. U globalnom selu u kojem živimo i u Kazahstanu se zna da je Hajduk bez novca i da ne može izdržati cjenkanje. Kupuje se ono što se hoće, a ne ono što se nudi (Sušić, Maloča, Milović, Vršajević, Kouassi...) i to je tužna stvarnost "majstora s mora".
Prodati sigurnog startera, izravnom konkurentu, da bi platio struju i podijelio plaće. "Sve dam da prodam", razumljivo je prelilo Tudorovu čašu strpljenja, koliko god bilo nekorektno otići tri dana prije nastavka prvenstva. Ali, to je već druga tema.
Potreban novac od prodaje dionica, a ne igrača
U srpnju će se vjerojatno realizirati još poneki transfer i krenut će novi krug preživljavanja i hvatanja vlastitog repa. Jednostavno, Hajduk ne može tom brzinom izbacivati igrače za prodaju, a istovremeno loviti Europu, za koju kažu da nosi život. Čak i da zanemarimo eurokupove, Hajduk ne može dugoročno izbacivati potreban broj tržištu zanimljivih igrača i dobiti za njih željeni novac. A uz to će dosta patiti i rezultat, koliko god u HNL-u ima i puno slabijih klubova.
Trenutačno ne postoji nikakva artikulirana želja da u Hajduk uđe svježi kapital prodajom dionica, a ne igrača. I oni koji su bili zainteresirani, odustali su jer im se nije dalo zagorčavati život s gnjevom mase. I ne mislim pri tome na famoznog gospodina Glovera koji nikad nije objavio transparentnu ponudu. Ali, kad prodaješ auto ili stan, ne odustaješ zauvijek od prodaje zato što ti se nije svidio prvi potencijalni kupac.
Ako je želja većine (hm, što je većina?) da Hajduk ostane ovakav kakav je i sad, onda to treba poštovati. Također, oni koji su za takvo rješenje, moraju razumjeti da svakoga mjeseca dolaze računi koje netko treba platiti. I da glasnim buntom prema bilo kojem potencijalnom investitoru, zapravo preuzimaju odgovornost da klub jednoga dana zaspe i više se ne probudi. Grad Split bi morao, kao većinski vlasnik, organizirati referendum, dobro objasniti opcije i perspektive, pa da se vidi volja navijača i građana Splita.
Je li bolja demokratska i narodna smrt, ili životarenje na margini sljedećih minimalno 20 godina ili život i zalet pod nekim ulagačem / većinskim vlasnikom, kojeg svakako treba pomno odabrati? Pitanje na koje svatko mora odgovoriti u svoje ime.
