Ivica Zubac ne može zaigrati za Cedevitu, ako uopće zaigra, sve dok na račun Cibone ne sjedne određena suma, odnosno barem oko 400 tisuća eura koliko potražuje Aco Petrović. Epilog je to sukoba koji je nastao na relaciji dva zagrebačka kluba, a čiji ishod najviše pogađa mladog igrača. Jedino ukoliko se Zubac ne odluči vratiti pod Toranj.
Unatoč tome što su pale neke teške riječi, aktualni trener Cibone Damir Mulaomerović nije zamjerio nadarenom centru i ponudio mu je ruku pomirbe, dok Aco očekuje poziv Cedevite ili uskoro pojavljivanje Zupca na treningu. Iako je teško vjerovati u takav rasplet, trenutno je to jedina opcija za velikog talenta hrvatske košarke. Ništa novo, rekli bi oni koji poznaju naše prilike.
Zubac ispašta zbog osobnih interesa
U još jednoj bespoštednoj borbi za prava igrača zanemaren je upravo - sam igrač. Jer nemojmo se zavaravati, Cibonu i Acu Petrovića najviše je pogodilo što je Zubac otišao bez odštete. Da su stvarno toliko zagrizli oko Zupca i njegovog igračkog razvoja, onda nikada ne bi ni došlo do 6000 eura neisplaćene plaće (koja se brzo pronašla kad je voda došla do grla). Zubac bi danas bio njihov igrač. A ovako je njihov igrač koji ne želi igrati za njih.
U ovom trenutku jedno od mogućih rješenja je inozemni angažman, ali to je odluka koja donosi neizvjesnu budućnost kad se radi o još neizgrađenom košarkašu. Ipak, za Zupca u ovim godinama nije svejedno gdje će nastaviti karijeru. Najvažnije je da ima zagarantiranu minutažu i priliku igrati na visokom nivou, jer to su krucijalni preduvjeti za postati igračem.
Nažalost, ponovno su se istaknuli osobni interesi ispred onih košarkaških. Cibona muku muči s financijama i sponzorstvom pa je razumljivo da joj je svaka kuna od presudne važnosti, ali zaboravljamo tko je klub doveo tu gdje se danas nalazi. Ivica Zubac ispašta zbog cjelokupnog stanja u hrvatskoj košarci koja se godinama zanemaruje i kojom godinama upravljaju ljudi koji su se od nje samo okoristili.
Stihijski HKS
Jer, da je HKS tijelo koje je posloženo i ima jasnu viziju budućnosti, kažnjavao bi klubove koji ne plaćaju igrače i brinuo se o razvitku istih. Uostalom, Hrvatska bi danas imala i izbornika. No, nama se očito nigdje ne žuri jer do kvalifikacijskog turnira za Igre u Riju ima još pet mjeseci.
Slično kao i s pripremama za lanjski Eurobasket. Perasović je preuzeo klupu početkom ožujka prošle godine i nakon pet mjeseci trebao je napraviti rezultat, no znamo kako je sve završilo. Unatoč tome što se radilo o eminentnom treneru u europskim krugovima.
Stihija je već dulje vrijeme zaštitni znak HKS-a, a nakon svakog podbačaja slušamo silne bajke o promjenama, novim ljudima i vraćanju košarke. I onda opet sve ispočetka. Slična je priča i sa Zupcem, ogledni primjer kaosa u kojem za sve ne vrijede ista pravila. Pitamo se bi li HKS ovakvu odluku donio prije 15-ak godina kada je u Cibonu dolazilo sve što je vrijedilo u Hrvatskoj. Isti onaj koji je godinama funkcionirao po principu vladavine pojedinca 'faraona'.
Gdje je tu košarka?
I gdje je tu košarka? Negdje nakon osobnih interesa, menadžerskih agencija i sudaca. Ljudi koji preko reprezentacije i klubova, odnosno onog što je ostalo od klubova, gledaju samo financijsku korist za sebe. Njima je ionako jedini projekt reprezentacija, a o hrvatskoj ligi i igračima neka brine netko drugi, kao i o tome kad im klub neisplaćuje plaću ili krši prava iz ugovora. Svejedno o kojem se sportu radi. Primjera ima na stotine.
Na kraju će uvijek ispaštati oni nepodobni, bez 'poznanstava' ili oni koji bi htjeli funkcionirati pošteno. Surov je to svijet koji nerijetko za žrtve ima i same igrače, mlade ljude koji u potrazi za kruhom često znaju otići krivim putem. I sve dok je takav sustav na snazi, u hrvatskoj košarci ništa neće biti bolje. Identični ili slični ljudi izmjenjivat će se na vodećim funkcijama, a sve samo zbog jednog razloga – osobne ili financijske koristi.
