Aktualni trener Cedevite potrošio je sve kredite na klupi hrvatske reprezentacije. U više navrata nije uspio napraviti očekivani pomak, iako je na Eurobasketu u Sloveniji postigao najbolji rezultat od 1995. i prvenstva u Ateni. Međutim, presudio mu je izrazito loš dojam na Svjetskom prvenstvu, nakon kojega je bilo evidentno da nam treba novo ime i nova vizija.
Tri vijesti o kojima se priča
Navijači su Repeši okrenuli palac dolje, a s veseljem pozdravili novoizabranog Velimira Perasovića. Bivši hrvatski reprezentativac dočekan je s euforijom i vjerom u bolju igru. Razloga za to ima nekoliko. Od odlične igračke karijere, košarkaške inteligencije, trenerskog renomea u Španjolskoj do posljednjeg angažmana u Hrvatskoj, gdje je kao trener Cibone umalo došao do trostruke krune. Taj jedini trofej otela mu je već toliko opjevana trica Dušana Kecmana.
Perasović je kasnije došao do trenerskog uspjeha karijere, kada je u sezoni 2013/2014. s Valencijom osvojio naslov pobjednika Eurokupa. I stekao status oštrog trenera koji jasno inzistira na visokom ritmu u oba smjera.
Promjene u reprezentaciji
Jedno je sigurno, hrvatsku reprezentaciju očekuju drukčija igra i promjene u igračkom kadru. U ovom trenutku je teško predvidjeti na koga će se Perasović osloniti. I sam je prilikom preuzimanja izborničke funkcije najavio da ''nikome ne može ništa garantirati'', a on sam ne može obećati ništa osim ''velikog rada i upornosti''.
Gledajući njegove dosadašnje momčadi, možemo očekivati bržu igru, ali i određenu igračku hijerarhiju. Uostalom, Bogdanović je upravo kod njega zablistao u Ciboni te stekao simpatije velikog dijela navijača. Moguće je da u reprezentaciji vidimo i Leona Radoševića, kojeg je također promovirao novi hrvatski izbornik i koji bi po fizičkim predispozicijama mogao donijeti nešto novo.
S obzirom na deficitarnu playmakersku poziciju, gotovo je sigurno da ćemo u momčadi imati jednog naturaliziranog Amerikanca. Blagu prednost ima Oliver Lafayette, kojeg je Perasović vodio u Valenciji. Treba vidjeti i koja će biti uloga sve boljeg Marija Hezonje, čiji potencijal nije sporan, ali nedostaje mu taktičke zrelosti i kanaliziranje silne energije u pravom smjeru.
Velika većina navijača se pita hoćemo li konačno vidjeti Antu Tomića u Barceloninom izdanju. To je zasad bila najveća enigma reprezentacije. Fenomenalan učinak u Barceloni i nedodirljivost koju ima na euroligaškim parketima trebala bi se preslikati i na reprezentaciju. Njegov učinak je od iznimne važnosti za dobar rezultat.
Prva želja dobra igra
Među prvim Perasovićevim željama, ali i uvjetom koji si je sam postavio je – igra. Prvi cilj bit će da Hrvatska ima igru na koju će navijači biti ponosni i zbog koje se nećemo živcirati kao na nekim prijašnjim prvenstvima gdje smo ponekad izgledali kao razbijena vojska. I to je početak koji obećava, koji nudi nadu da će Hrvatska za pola godine biti sposobna stati uz bok najboljim reprezentacijama Starog kontinenta. Barem po igri.
Naravno da je najveća i već dugo sanjana želja medalja oko vrata. No, za to treba imati strpljenja, viziju i volje za rad. Ništa ne dolazi preko noći, a Perasović je toga jako dobro svjestan. I sam je, uostalom, poznat kao veliki radnik. Puno toga će ovisiti atmosferi i odnosima koje će postići s igračima. Na njemu je da opravda povjerenje koje je dobio, a navijačima vrati osmijeh na lice. Euforiju ionako stvaramo brže od ikoga na svijetu…
