Prije Eurobasketa se nitko nije skrivao izjaviti da imamo momčad za medalju, da je ovaj turnir vrhunac Repešinog rada u nacionalnoj vrsti, i da konačno možemo probiti tu začaranu barijeru - četvrtfinale. Osim toga, dodatni motiv nam je bio odličan nastup na posljednjem natjecanju – OI u Pekingu. A vrhunski rezultati na pripremama su nam probudili nadu da to možemo, da su ovi momci spremni, i na kraju da je ovo 12 najboljih igrača koje u ovom trenutku imamo.

>> Repeša o odlasku: Polako, nećemo k'o klošari...

Za Tomića se moralo pronaći mjesto u ovoj reprezentaciji

Bilo je nekih dvojbi, ali nitko nije htio narušavati mir i sve je bilo spremno za početak natjecanja. No, kako su utakmice odmicale, vjere je bilo sve manje. Oscilacije u igri su počele buditi sumnju, a pesimista je nakon svakog novog poraza bilo sve više. Sada ćemo reći šesto mjesto je zadovoljavajući rezultat hrvatske košarke, jer ipak smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo nakon 16 godina.

Ali, reprezentacija je sastavljena od iskusnih igrača koji igraju u velikim europskim klubovima, a ovo im je već treće veliko natjecanje s istim trenerom bez velikih igračkih promjena. Uz to nitko ne može reći da ekipa nije selekcionirana s jednim jedinim ciljem – osvajanje medalje. I zato ne možemo reći bilo je dobro, ovo je veliki rezultat. Nije. To je mazanje oči i nalaženje alibija da nismo mogli bolje.

Kako objasniti da je Prkačin otišao u Poljsku jer nam treba na 15 minuta po susretu, a onda sveukupno odigra 58 minuta u osam utakmica. Zar isto nije mogao i Tomić? Kus kao član prve petorke i navodno obrambeni specijalist uspije šutirati 21 posto za dva poena, te u obrani biti naš najrizičniji adut.

Planinić kao ključni čovjek izgubi racionalnost u najvažnijim trenucima protiv Slovenije. Neki su pak okrivili Popovića što nije bio smireniji prilikom provokacije Lakoviča i izbjegao tehničku pogrešku. Međutim, evidentno je da mi nismo imali ni vođu na terenu. Istina da je Ukić bio naš najbolji igrač, ali košarka je kolektivni sport i uspjeh se ostvaruje - kolektivom.

Izgubiti na skoro identičan način četiri ključne utakmice na isto toliko natjecanja i reći 'sve smo napravili, nije bilo sreće' - ne drži vodu

No, da ne bi bilo zabune, nisu igrači jedini podbacili. Rotacije u igri su nam djelovale na izdanje Medveščaka u Ledenoj dvorani Doma sportova, a u četvrtfinalu nismo uspjeli slaviti ni protiv desetkovanih Slovenaca – dva najbolja igrača (E. Lorbek i Lakovič) su im provela 40 minuta na parketu.

A što je možda najbitnije od svega - nemamo pobjednički mentalitet. Jer izgubiti na skoro identičan način četiri ključne utakmice na isto toliko natjecanja i reći 'sve smo napravili, nije bilo sreće' - ne drži vodu. Teško je povjerovati u to. U Poljskoj smo bili među najkompletnijima, stručni stožer i igrači su prije toga zajedno odradili dva ciklusa, i došli smo s idejom da ćemo protivnike dobivati na tempo. A mi izgubimo u najvažnijoj utakmici od 'sedam' Slovenaca.

Medalja je ostala neostvareni san, a nastup u Turskoj smo mogli osvojiti i s Tomićem i Delašom kao 11. i 12. igračima koji bi imali iskustvo velikog natjecanja. Njihov talent je ogroman, a mi ih zaobiđemo u širokom luku, u stilu, na njih računamo u budućnosti. Srbija je stigla do srebra, a najstariji igrač im ima 26 godina, s time da će za sljedeće natjecanje biti još kvalitetniji. Prosudite sami…