Nakon što su prošle godine izgubili dramatično finale od LeBrona i društva, Spursi su s puno boli dočekali početak nove sezone. Po glavama igrača još se vrtjela ta kobna šesta utakmica i čuvena trica Raya Allena za produžetak. I sam Popovich je priznao kako nije bilo dana da se nije sjetio te utakmice. Tako blizu, a tako daleko…
Za momčad čiji su nositelji igre u veteranskim godinama, novi lov na naslov činio se kao dugačak i zahtjevan posao, pogotovo mentalno. Kako podignuti momčad i ponovno doći do iste prilike? Kako dobiti šansu za iskupljenje? Kako doći na korak do titule i svima, a prvenstveno sebi, pokazati da si ovaj put spreman? Na sve to mislila je cijela organizacija San Antonija od samog početka priprema za novu sezonu. Njihova misija i želja bila je samo jedno – novo finale s Miami Heatom!
Već prvog dana okupljanja Popovich je donio snimku šeste utakmice i suočio igrače s bolnim završetkom sezone. Rane još nisu zacijelile, ali želja za iskupljenjem je tinjala. Trebalo je podignuti razinu igre, odraditi regularni dio sezone, sačuvati ključne igrače svježima za playoff i ponovno proći 'sito i rešeto' na Zapadu. Bilo je puno onih koji nisu vjerovali, čak i kad su dogurali do finala.
Rapsodija timske košarke
Međutim, Gregg Popovich je iz San Antonija izvukao ono najbolje što košarka može ponuditi. Ono što igru čini savršenom postalo je stvarnost. Dogodila se timska košarka u njenoj najljepšoj verziji. Jer, način na koji je Miami sišao s trona nije jedno od onih finala gdje je odlučilo par lopti, jedna utakmica ili inspiracija jednog igrača, to je rapsodija cijele momčadi i njenog vođenja od samog početka pa do kraja.
Izuzev druge utakmice, koju je Miami dobio s tri razlike, sve ostale protekle su u potpunoj dominaciji i savršenstvu napadačke košarke San Antonija. Bila je to serija u kojoj je nije bilo pitanje hoće li James zabiti 50 i preokrenuti, hoće li se Miami probuditi ili Speolstra povući neki neočekivani potez, nego kad će Spursi prebaciti u višu brzinu. U brzinu nakon koje više nitko nije mogao ništa promijeniti, pa niti bilo koja druga momčad da je bila na Miamijevom mjestu.
'Velika trojka' Spursa, a netko četvrti (Kawhi Leonard) MVP finala. Treći najmlađi u povijesti, prvi nakon Duncana 1999., a nikad u NBA karijeri nije zabio 30 ili više koševa. I to je najbolji opis današnjih Spursa. Svi igraju, nitko nije veća zvijezda od ostalih i bitna je samo momčad i momčadski uspjeh. Kulminaciju svega dobili smo u finalu. Nitko u povijesti finala nije toliko dominantno dobio dvije utakmice zaredom u gostima (i to protiv koga). Nikad ni jedna momčad u finalu nije s većom koš razlikom završila cijelu seriju. I sve to s jednom od najbolje viđenih, ako ne i najboljom timskom igrom u povijesti košarke.
Vrijedilo je čekati
Godinama je San Antonio u vrhu lige, ali zadnjih sezona mu je uvijek nešto nedostajalo. Ili nisu bili dovoljno jaki (kao protiv Memphisa 2011.). Ili nisu bili dovoljno brzi (kao protiv Oklahome 2012.). Ili kad su napravili preinake i poboljšali igru, kao lani, nije bilo dovoljno. No, vratili su se još jači, fokusiraniji i ovaj put bez milosti za ikoga. Na njihovu sreću, s druge strane stajao je Miami. Jedina momčad koju su htjeli. Jedina momčad kojoj su ostali dužni. I jedina momčad protiv koje su sebi htjeli dokazati da ih mogu pobijediti i postati prvaci.
Iza njih je bilo 12 mjeseci razmišljanja o tome, ali nakon pete utakmice u San Antoniju svima je bilo jasno da je vrijedilo čekati. Itekako je vrijedilo čekati. I zato nijedan košarkaški zaljubljenik nije mogao ostati ravnodušan na momke slomljenog srca koji su zadivili cijeli svijet.
