Dubrovčanin koji će za dva tjedna proslaviti 20. rođendan svojim nastupom i gardom oduševljava košarkaške stručnjake koji već naveliko predviđaju koje će mjesto na ovogodišnjem NBA draftu zauzeti najatraktivniji hrvatski košarkaš od vremena Tonija Kukoča. „Jedan od prvih pet pickova sigurna je oklada“, spremno će poručiti mnogi.
A, u sjeni čudesnog Hezonje pod svodovima Blau Grane raste i razvija se još jedan izniman talent generacije '95 kojeg bi u godinama ispred nas itekako trebao upoznati košarkaški svijet. Slično svom dubrovačkom kolegi lani, Emir Sulejmanović impozantne brojke ostvaruje u B momčadi Barce, a trener prve ekipe Xavi Pascual počeo ga je (zasad u vrlo ograničenom vremenu) polako uvoditi i u svijet Navarra, Tomića i prijatelja.
Zbog ovog 206 centimetara visokog krilnog centra utakmice B momčadi katalonskog diva pod prismotrom su NBA skauta, no za priču o Emiru Sulejmanoviću manje je važno gdje će ga na kraju odvesti košarkaška fabula. Ono što je bitno je kako se odvijala životna…
Nevjerojatna priča
U vrijeme kada se je svijet licemjerno zgražao nad srebreničkom tragedijom, a svaki pošteni Nizozemac crvenio zbog kukavičluka svojih vojnika, Vahdeta Sulejmanović je s osmogodišnjim sinom Semirom i brojnim ženama i djecom koje je zadesila ista sudbina koračala gustim šumama i nadala se spasu. Zapravo, Vahdetina je sudbina bila nešto drugačija.
U mislima joj je, kao i većini srebreničkih žena, bio suprug o kojem nije imala nikakve informacije i mogla se tek nadati da će turobni ratni urok koji se nad njih nadvio barem malo izblijedjeti i kroz svoju crninu propustiti i neku svjetliju nijansu. No, Vahdetu Sulejmanović tih je dana, nakon pada Srebrenice, pritiskao valjda i najveći strah koji žena može osjetiti. Da joj dijete po dolasku na svijet neće dugo poživjeti, a ona će biti nemoćna išta učiniti.
Dok je suprug Nedžad lutao šumama u smrtnom strahu za svoje najmilije, ali i vlastiti život, 25-ogodišnju Vahdetu cijeli su dan tog 13. srpnja hvatali trudovi, uz zaglušujuće odjeke granata i fijukanje metaka iznad glava. Na kraju je pored jednog šumskog kamena na svijet donijela zdravog dječaka i mogla odahnuti što se barem jedan od njezinih strahova nije obistinio. Onaj drugi, da će joj suprug pasti u ruke srpskih snaga, nije se mogao izbjeći. Nedžad Sulejmanović uskoro je zarobljen i odveden u logor u Srbiji, a mlada obitelj razdvojena bez povratnih informacija.
Nakon više od osam mjeseci provedenih u logoru, posredstvom Crvenog križa Nedžad je pušten iz logora, te prebačen u Finsku. Poslije šest mjeseci na sjeveru Europe konačno će mu se pridružiti i supruga i sinovi. Otac će tada prvi put ugledati Emira, a obitelj Sulejmanović konačno započeti normalan život. Barem je tako izgledalo u početku.
Nažalost, krajem 2000. godine kada je Emiru bilo pet, a starijem bratu Semiru trinaest godina, Vahdeta Sulejmanović preminula je u 30. godini. Otac Nedžad ostao je sam s dvojicom sinova i kako će kasnije reći postao im „i otac i majka“. Uz posao koji je tada imao nije se mogao brinuti za djecu, te je bio prisiljen dati otkaz, a obitelj je živjela od socijalne pomoći.
Jedina utjeha Semiru i Emiru u tim je trenucima bio sport. Stariji brat trenirao je nogomet, a mlađi košarku. Velika podrška Emiru bio je i klupski trener u Finskoj koji je rano prepoznao njegov talent, te mu maksimalno pomagao kako bi ustrajao na košarkaškom putu i potencijal pretvorio u obećavajuću karijeru.
A, na putu njezina ostvarenja bilo je mnogo prepreka. Ali, i dobrih ljudi koji su bili spremni pomoći. Tako je jednom prilikom bio u velikim problemima kako skupiti 700 eura za odlazak na pripreme s kadetskom reprezentacijom Finske, koje su igrači sami trebali financirati. Stvar je spasila socijalna radnica koja je Emiru u tu svrhu darovala 500 eura.
Finci blokirali nastup za BiH
Upravo na kadetskom prvenstvu Europe Emir je svojim igrama oduševio skaute ljubljanske Olimpije i 2011. iz Finske preselio u Sloveniju. Već godinu dana kasnije bio je član prve momčadi, protiv velikog Reala debitirao u Euroligi, a za punoljetnost se počastio profesionalnim ugovorom s Barcelonom. Ne treba ni reći da ga je i u Ljubljanu i u Barcelonu pratio otac.
Jedina stavka karijere s kojom nikako nije zadovoljan reprezentativna je priča. Nakon kadetske ere u dresu Finske, Emir Sulejmanović odlučio je da u budućnosti želi igrati samo za Bosnu i Hercegovinu. No, kako se Finci s tim nisu složili, a bez njihova pristanka ne može promijeniti sportsko državljanstvo, FIBA je odbila njegov zahtjev da zaigra za BiH.
No, ta zabrana stajat će samo do 21. godine. Nakon toga Emir će postati reprezentativac svoje zemlje. I vjeruje, ostvariti svoju misiju. Da se o Srebrenici jednog dana u svijetu govori i kao mjestu iz kojeg dolazi Emir Sulejmanović.
