Život leti, kapetane, mladost biži, a na srcu friži… Baš kao što kaže pjesma, već je prohujalo dvadeset godina od smrti Dražena. Dovoljno je reći Dražen i svi znaju o kome se radi. Kao da je taj sunčani utorak bio jučer kada sam u društvu brata na radiju doznao šokantnu vijest.
Tri vijesti o kojima se priča
>> 20 godina bez Dražena Petrovića
Dražen je zapravo poginuo dan prije na njemačkom autoputu, ali informacija se do široke javnosti probila tek sutradan ujutro. U početku nevjerica, to ne može biti istina, okretanje na druge stanice, telefoniranje, a potom žalost, duboka tuga…
Od slobodnjaka za prvaka sa Šibenkom do Dream Teama
U glavi su samo bljeskale sličice: slobodnjaci protiv Bosne, zakucavanje s leđa u Pioniru (da, i to je znao napraviti kad bi ga se naljutilo), tunel Iturriagi, razbijanje Reala, dodavanja ispod noge, 62 poena Snaideru, okršaji sa Sabonisom u Kupu prvaka, Jordanom, Magicom, Birdom i ostatkom originalnog „Dream Teama“ u Barceloni, pa izlazak na postolje po srebrnu medalju, ona trica Houstonu i legendarno hvatanje za glavu, nošenje hrvatske zastave zajedno s Vrankovićem pred zgradom UN-a…
Osjećaj kao da nam je poginuo netko bližnji, netko koga smo privatno poznavali. I nisam jedini kojeg je pratio i još prati takav osjećaj. Dražen nam se svima uvukao pod kožu. Bio je toliko velik da ljudi pamte gdje su bili i što su radili kad su čuli žalosnu vijest. Svatko u Hrvatskoj ima svoj osobni doživljaj Dražena pa tako i ja koji pišem ovaj tekst iz osobnog kuta, bez imalo intencije da ga proglasim konačnom istinom. Daleko od toga.
Kao da je netko spustio roletu
Neki dan na cugi s prijateljima iz generacije „sedamdeset i neke“ prisjetili smo se tih dana i gotovo jednoglasno zaključili: taj dan kada je Dražen otišao s ovog svijeta kao da je netko ugasio svjetlo, spustio roletu i rekao: „Gotovo je, film je završen, odite doma…“ Preko noći ugasila se naša gotovo fanatična ljubav prema košarci. Kako je s Draženom došla tako je i otišla.
Nakon Draženove smrti, više ništa nije bilo isto. Više se nije svakog jutra trčalo do kioska po novine kako bismo provjerili koliko je preksinoć zabio kada je postao faca u NBA ligi ili na početku avanture u Portlandu kada smo se pitali je li uopće dobio koju minutu, što kaže „zločesti“ Adelman, zašto mu ne daje više prostora, zašto forsira Portera, što na sve kaže „Clyde the Glide“, jedan od rijetkih „Amera“ koji je odmah prepoznao o kakvom se igraču radi, jesu li možda nešto komentirali Magic, Bird, Thomas, Jordan… NBA liga više nam nije bila toliko zanimljiva, a o europskoj košarci da ne i govorimo. Nogomet je u međuvremenu sve pojeo.
Mnogima je inspiracija, nadahnuće i uzor
Draženova ostavština je ogromna. Ne mislim samo na trofeje i statistiku, već i popularizaciju košarke na ovim prostorima te općeniti dojam koji je ostavio kao nepatvoreni sportaš, ali i čovjek. Mnogim sportašima bio je i jest inspiracija, nadahnuće i uzor. Do pojave Dražena košarka je u mojoj Slavoniji, tamo u njezinom središtu, u Vinkovcima i oko Vinkovaca, bila samo jedan od sportova koji se pokušavao približiti apsolutno nedodirljivom nogometu.
Ni u Zagrebu košarka nije bila bogzna kako uspješna. Iako je imala Plećaša, Lokomotiva nije bila ni blizu osvajanja prvenstva. Stvari su se pokrenule tek nastankom Cibone koja je do prvog naslova došla tek 1982. Da, Zagreb nije imao državnog prvaka u košarci do te famozne godine kada je i Dinamo postao prvak nakon 24 godine, a Dinamo iz Vinkovaca prvi put ušao u Prvu jugoslavensku ligu.
Eksplozija košarke
Košarkaški centri bili su Zadar, Split, Šibenik, zapravo cijela Dalmacija, gdje je košarka bila najpopularnija i odakle su u pravilu dolazili najbolji hrvatski igrači. Uostalom, tako je i dan danas, samo je manje, nemjerljivo manje pravih košarkaša. I onda se dogodio Dražen. Još dok je igrao ono čuveno finale sa Šibenkom protiv Bosne znalo se da će završiti u Ciboni, gdje je već bio brat Aco, a i Šibenčani su u to vrijeme uglavnom naginjali prema Zagrebu. Konačnim prelaskom u Cibonu uslijedila je prava eksplozija košarke u sjeverno-istočnoj Hrvatskoj, koja je mahom okrenuta prema „modroj boji“.
Cibona postaje pokret poput Dinama
Odjednom su „modri“ drukeri iz Slavonije počeli putovati na utakmice Cibone, a ne samo Dinama kako je do tada bio običaj. Cibona postaje „pokret“ poput Dinama. Nešto stariji navijači Cibone sjećaju se legendarnog transparenta Vinkovčana koji je vidio sva velika finala; Atenu, Budimpeštu, Novi Sad… Pojavom Dražena košarka je postala neprikosnoveni sport broj 2., odmah iza nogometa i daleko ispred svih ostalih sportova. Gledanost i tretman košarke u medijima bio je neusporedivo bolji nego danas.
Teško je dočarati današnjim klincima koliko smo sredinom 80-tih naprosto gutali košarku. „Haklalo“ se između partija nogometa, prije i poslije škole. Školski košarkaški tereni bili su prepuni, koševi su nicali uz ceste i veće betonsko-asfaltne plohe. Sami smo radili koševe, donosili produžene kablove kako bi se i noću moglo igrati, pravili mrežice od lanaca da ih se teže može ukrasti. To je danas nezamislivo.
Rapsodija košarke na obje strane Atlantika
Vladala je prava euforija. I za sve je to najzaslužniji bio baš Dražen, iako se mora reći da je u Hrvatskoj i prije njega bilo iznimnih košarkaša, na čelu s podjednako velikim Ćosićem, ali Dražen je bio šećer na kraju ili ako hoćete, šlag na tortu. Započeo je svoj put u vrijeme dok se europska košarka iz perspektive NBA lige doimala kao usporeni snimak i postao predvodnik nove, moderne, izrazito talentirane generacije koja je izrasla na ovim prostorima i koja će kasnije ostaviti dubok trag u najjačoj ligi svijeta.
Tijekom dana čitajte drugi dio komentara o Draženu...
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
