Malo se ljudi u svijetu u 80. bavi sportom. Jedan od njih je legendarni košarkaš Zadra Josip Pino Gjergja. Pred kamerama In Magazina pokazao je da nije izgubio vještine koje su ga proslavile, a povjerio nam je da je njegova sjajna karijera počela nesretnim slučajem. Otkriva i kako je pomogao Krešimiru Ćosiću da postane igrač te što mu je rekao u zadnjem razgovoru, prije smrti.

Josip Giergia ili Pino, kako ga odavno zovu, na pragu 80. rođendana čak pet puta u tjednu igra košarku, a prema onome što pokazuje na terenu, moramo priznati da djeluje mnogo mlađe.

"Lijepo lažete, ali meni je to ugodno jer u godinama koje imam za mene je to izuzetno važno. Ovako se malo rekreiram, uznojim, imam neki sadržaj i družimo se, putujemo po malo, igramo turnire... Neki kažu 'kako ti se da otić?' Pa najlakše je leći u krevet i spavati ka' krava cijeli dan", kaže Gjergja i napominje:

"Dok sam ovoliko koliko jesam zdrav, non stop ću trenirati i igrati."

Ono što mnoge fascinira jest to što je i danas iznimno precizan s linije za tri poena.

"To nije problem apsolutno, kad je otvoren šut imam vrlo visok postotak, viši od ovih koji igraju ABA ligu, pa i Euroligu."

Košarku počeo igrati nakon što je na nogometu slomio ruku

Zadarska legenda je ostavila neizbrisiv trag u košarci, no od sjajne karijere između obruča možda ne bi bilo ništa da kao dječak na nogometnom treningu nije slomio ruku, izvodeći atraktivne škarice.

"I onda mi je otac izričito zabranio da se bavim nogometom, da je opasno za mene jer sam bio malo preživ. I onda me odveo kod prijatelja Maršana, Izidora. To je '48 godina. Bilo je puno pionira, negdje nas 30-ak i započeli smo tu košarkašku, da kažemo, avanturu."

Josip Gjergja i Ćiro Blažević
Josip Gjergja i Ćiro Blažević (Foto: Filip Brala/PIXSELL)

Prve košarkaške treninge odradio je na tada popularnom Đilu, pokraj dvorane Jazine.

"U sredini je bilo košarkaško igralište i onda bi stavili montažne tribine i onda dolje di je sad ova praznina tu je bila mala tribina koja prima 400 gledalaca. I to se onda montiralo i demontiralo odmah nakon utakmice i imali smo pomoćni teren. Tu smo svi mi počeli prve košarkaške korake."

"Tada 20-godišnji Giergia i ekipa su 1957., nakon četiri godine, vratili Zadar u prvu ligu, iz koje klub više nikada nije ispao. Uskoro je započeo i njihov legendarni pohod na trofeje te su od '65. do '75. čak pet puta osvojili prvenstvo bivše države i Kup."

"Sve što smo postigli postigli smo baš ovdje na ovom mjestu i smatram da je ovo jedno kultno košarkaško mjesto Hrvatske, ne samo Zadra."

"Mi smo igrali spektakularnu košarku, akrobatsku košarku, a ne hodalačku."

Bio trener u Italiji i istovremeno igrao za Zadar

Pino je ostao upamćen i po potezu koji je i danas rijetkost u svjetskoj košarci. Trenirao je klub u Italiji, a kao igrač pomagao svojem Zadru.

"Bio sam trener u Goriciji, u Italiji, a spašavao sam Zadar od ispadanja, dolazio autom iz Goricije u Zadar da ne bi Zadar ispao iz lige."

Gjergja je bio i jedan od prvih Hrvata u košarkaškoj reprezentaciji, a za tada veliki napredak nacionalne momčadi krivi sebe te Slovenca Ivu Daneua i Radivoja Koraća.

"Mi smo revolucionalizirali jugoslavensku košarku. Sve smo satrali i bili smo prvi put u povijesti pobijedili 1963. godine u Rio de Janeiru na svjetskom prvenstvu reprezentaciju SAD-a i SSSR, što je onda bilo nepojmljivo."

Među posljednjima razgovarao s Krešom Ćosićem

U razgovoru s Giergiom nemoguće je ne spomenuti njegova suigrača i prijatelja Krešimira Ćosića. Upravo je Pino inzistirao da se Kreši da prilika u Zadru.

"Jer je bio jako mršav i jako fizički slab, ali je sve razumio i bilo je šteta ga škartirati, a želio je igrati košarku. Ja sam rekao 'ne, on će ostati ovdje' i tako smo odlučili da Leonard Bajlo radi energetski dio, atletski dio, a ja košarku. I bio je imao izuzetnu volju za uspjehom, izuzetno discipliniran i kvalitetno smo s njim radili i od jednog izgubljenog slučaja napravili svjetsku vedetu. I završio je u Hall of fameu gdje mu je i mjesto jer on spada u plejadu vanserijskih igrača."

Gjergja je jedan od posljednjih ljudi koji je razgovarao s Krešom prije njegove smrti, 1995. godine.

"Razgovarali smo telefonom, rekao mi je 'stari, sve me boli, ne mogu sjediti, ne mogu spavati, ne mogu stajati'. A njegov je glas bio kao iz onog drugog svijeta. I rekao je 'reci svima da me više nitko ne zove'. I nakon tjedan dana nas je napustio. Nažalost. Prerano."

"Zadar je epitet 'grad košarke' dobio zbog mene"

Gjergja i danas pod krovom dvorane koja nosi Krešino ime ubacuje loptu u koš i tako sve podsjeća na njihove zajedničke, najljepše zadarske košarkaške dane.

"Svi govore da je Zadar grad košarke, a dobio je taj epitet zahvaljujući Gjergji, a drugi neka lupetaju što god hoće. Mene ne zanima što trogloditi baljezgaju. To me apsolutno ne dira, to su činjenice i ja to mogu sve dokumentirati", zaključio je ovaj osebujni 80-godišnjak.