Završne sekunde Diamantidiseve karijere neće mu ostati u lijepom sjećanju. Dapače, njegov nekadašnji suigrač i još jedan 'grčki Bog košarke', Vassillis Spanoulis, je šutem preko njega u posljednjim trenucima odlučio o novom prvaku Grčke, u derbiju najvećih rivala Olympiacosa i Panathinaikosa. Teško da je mogao biti bolniji trenutak za Diamantidisev oproštaj, koji je 'zeleno-bijelima' dao najbolje dane svoje izuzetne karijere.
Nema puno igrača za koje treneri sa sigurnošću mogu reći da bi im uručili loptu u zadnjim sekundama utakmice, a da pritom neće nužno uzeti posljednji šut. A još je manje istih koji su u stanju čuvati najbolje protivničke igrače. Takvi košarkaši su raritetni. Takav je bio Dimitris Diamantidis. Čovjek kojeg se respektiralo i poštovalo, lider koji je suigrače činio boljima. Ne uvijek najbolji, ali onaj s kojim kreće i završava čarolija. Svestran i altruističan košarkaš.
Jedna jedinstvena era
Kao 19-godišnjak karijeru je započeo u Iraklisu i brzo okrenuo sudbinu jednog od najstarijih grčkih klubova. Nakon što je postao MVP lige, na sebe je privukao pozornost Panathinaikosa. I tu je počela jedna jedinstvena era. Era igrača koja će definitivno nedostajati europskoj košarci. O karijeri koju je napravio samo je nekolicina mogla sanjati. Rijetki su došli do Olimpa, a Diamantidis je to postigao neumornim rudarenjem na parketu. Ali kompjuterski kontrolirano.
Ono što je danas igrački Draymond Green za Warriorse, to je Diamantidis godinama bio za Panathinaikos i grčku reprezentaciju. Čak i više. Igrač kojeg su svi htjeli izbjeći za suparnika i kojeg bi radije vidjeli na svojoj strani. Nikad se nije isticao po broju koševa, ali je po ukupnom učinku na parketu i utjecaju koji imaju na momčad. Za primjer mnogima.
Popularni '3D', za suigrače Mico, je ostvario jednu od najupečatljivijih karijera u europskoj klupskoj košarci. Kad bi krenuli nabrajati što je sve osvojio i koja sve individualna postignuća posjeduje, trebalo bi nam nekoliko tekstova. Ukratko, bio je tri puta prvak Europe, dva puta MVP finala, jednom najbolji igrač sezone te je postao najbolji asistent i kradljivac lopti u povijesti Eurolige. Nikad nije bio elegantan, ali je požrtvovan i uporan do mile volje. Igrač kakvog bi svaki trener poželio. Voljen od navijača, cijenjen među suigračima, a respektiran od strane protivnika.
Atipični superstar
Nije bio razgovorljiv izvan parketa, rijetko kad ste ga znali vidjeti da podigne glas na suigrača, ali pričao je tamo gdje je bilo najvažnije – s loptom u rukama. Atipični superstar, makar nikad to nije ni htio biti. Nikad u prvom planu, nimalo egoističan i željan reflektora. A takvih je malo. Samozatajni stup obrane koji je ukradenim loptama i blokadama znao odlučivati utakmice. Uostalom, nije slučajno dobio nadimak 'grčka hobotnica'. No, bio je i profesor 'pick and rolla' čije je prednosti najbolje iskoristio Željko Obradović te mu stvorio strašan ugled.
Zapamtile su ga mnoge euroligaške momčadi te najbolji bekovi Europe. Svojedobno je David Blatt za njega izjavio da bi ga 'najradije volio zaključati u hotelsku sobu'. To je bio Diamantidisov učinak. Ponekad nije morao ni puknuti koš, a da potom uzme ključni šut u danom trenutku s gotovo uvijek pogubnim ishodom za protivnika. Idealno je prepoznavao situacije na terenu.
Bio je i ostao drugačiji
Iako nikad nije bio u NBA-u, nije ga zanimao takav način života i smatrao je da to nije bila košarkaška filozofija za njega, zapamtili su ga dobro i Amerikanci kojima je očitao lekciju u povijesnom trijumfu Grčke u polufinalu Svjetskog prvenstva 2006. SAD-u s LeBronom, Paulom, Wadeom, Anthonyjem i Howardom u sastavu. Unatoč svim facama koje su tada imali, teško da bi Grci ispisali najljepše stranice svoje povijesti bez Diamantidisove pomoći. Kao i godinu prije na Eurobasketu.
Doktor košarke koji je zaslužio da mu 'zeleno-bijeli' podignu spomenik. A toliko im je i značio. Ništa manje vrijedan od velikana poput Galisa, Giannakisa, Papaloukasa ili Spanoulisa. I službeno legenda Eurolige. Slijedio je svoj vlastiti put, bio čovjek od riječi i inspirirao mlađe da čine istu stvar. Šteta što se oprostio na takav način, ali bez obzira na sve njegovo mjesto među velikanima nikad neće doći pod upitnik. Njemu se samo možemo zahvaliti što je bio i ostao drugačiji, vjeran sebi i svojoj igri te na takav način bio uzor u pravom smislu riječi.
