Možda se na prvi pogled činilo da trener Dinama vuče kockarski potez kada se odlučio iz momčadi izbaciti Sammira uoči utakmice sezone sa Sheriffom, no na kraju se ta odluka pokazala razboritom i ispravnom. Naravno, Čačić to nikako ne bi smio napraviti bez blagoslova klupskog vodstva. Vidjelo se da je to pozitivno utjecalo na Dinamove igrače. Dinamo je bez svojeg glavnog igrača odigrao najbolju utakmicu u dosadašnjem tijeku sezone i bez većih se problema plasirao u playoff za Ligu prvaka.
>> Dinamo pregazio Šerif: Verbalni rat navijača i baklje na terenu u prvom planu!
„Modri“ su odigrali puno bolje nego u Tiraspolu i niti jednog trenutka njihova pobjeda nije dolazila u pitanje. Ovaj put Čačić nije bio „srećković“, već „mali Napoleon“. U motivacijskom, ali i taktičkom smislu. Doista mu se ne može pronaći ni najmanja zamjerka. Dinamo je igrao više nego dobro i vrlo racionalno. Baš onako kako se igraju važni europski mečevi.
Jedno pitanje nameće se samo od sebe: Znači li to da je Dinamo bolji bez Sammira, koji figurira kao najbolji igrač Čačićeve momčadi? Ne bismo išli tako daleko, ali javna je tajna da Sammir već duže vrijeme nije baš omiljen među suigračima. Neki su i javno iskazali nezadovoljstvo s njegovim zalaganjem na travnjaku, primjerice Domagoj Vida nakon utakmice u Razgradu. Dvostruka mjerila Dinamovih čelnika prema Sammiru i ostatku momčadi izazvale su negativne reakcije u „modroj“ svlačionici. Išlo je to po principu: Zašto je Sammiru dozvoljeno ono što nama nije?
Na slučaju Nikole Pokrivača možemo zaključiti kako su dinamovci pošli Sammirovim stopama. Kada tome pridodamo nezadovoljstvo „svlačionice“ zbog kašnjenja u isplatama ugovornih rata, može se dokučiti zbog čega je Dinama u uvodnom dijelu sezone igrao debelo ispod očekivanja. Zdravko Mamić već je najavio da se Sammir i Pokrivač vraćaju u momčad za sljedeće utakmice u prvenstvu i Europi. Iako je Dinamo odigrao dobru utakmicu i bez Sammira, glavni čovjek „modrih“ ne može si dozvoliti luksuz da Brazilca „drži na ledu“ duže vrijeme. Previše je uloženo u Sammira da bi ga se olako riješio. Očito je da je to jasno i Sammiru. I stoga koristi situaciju.
Nema sumnje da je Sammir odličan nogometaš, vjerojatno najbolji u hrvatskoj ligi. Možda je Sammir i pijan bolji od većine Dinamovih nogometaša, ali zbog mira u kući jednostavno mu se ne može dozvoliti da radi što poželi. Proteklih dana smo vidjeli gdje sve to vodi. Anarhija je pokucala na vrata Maksimira i umalo je srušila sve što se gradilo godinama. Do sada je Sammir radio što mu je palo na pamet, a možda bi bilo drugačije da se na vrijeme reagiralo.
Vidjet ćemo što nosi budućnost. Sammir je potreban Dinamu, ali samo kad je „pravi“, iznimno motiviran i profesionalan. Možda je iluzorno očekivati da će se promijeniti. Ako do sada nije shvatio da svojim ponašanjem najviše šteti samom sebi, pa tek onda klubu, teško da će i u buduće. Nije lako odgonetnuti zbog čega se Sammir ponaša tako autodestruktivno, ali neke naznake postoje.
Treba reći da Sammir u cijeloj priči nije baš isključivi krivac. Mamić rijetko griješi kad je u pitanju „tajming“ prodaje igrača, ali u slučaju Sammira „menadžerska žica“ mu je zakazala. Sada se sigurno kaje što ga nije prodao nakon briljantne utakmice koju je odigrao protiv Villarreala. Valencia je navodno nudila sedam milijuna eura, ali Mamić je bio uvjeren kako Sammir vrijedi barem dvostruko više.
„Još kad zaigra za hrvatsku reprezentaciju, vrijedit će i trostruko više“, zasigurno je pomislio Maminjo.
Međutim, Sammir nije zaigrao za reprezentaciju, do „nemoralne ponude“ nije došlo, pa je Sammir u motivacijskom smislu sve više kopnio.
„Nemam više volje, a ni snage igrati pred petstotinjak ljudi koji mi stalno nešto dobacuju. Nije mi do novca, samo želim igrati u jačoj ligi i pred punim tribinama“, doznajemo kako se požalio u jednom u društvu nakon što je izbačen iz momčadi prije utakmice sa Sheriffom.
Sammir je mišljenja kako je već dovoljno dao Dinamu. Uvjeren je da se već višestruko isplatio „modrima“. Uveo je Dinamo u Ligu prvaka, a prije toga na kontu njegovih igara neki su igrači ostvarili bajoslovne transfere u inozemstvo. Može ga se donekle razumjeti. Drugi napreduju u karijeri, a on tapka na mjestu. Vjerojatno mu je dosadilo slušati kako će biti prodan u nekom sljedećem prijelaznom roku. Prošlo je nekoliko „rokova“, a on je još u Zagrebu.
Neke informacije govore kako je iz inata počeo bančiti ne bi li natjerao Maminja da popusti i proda ga ispod zamišljene cijene. Kako god, psihološki rat Maminja i njegova „Filha“ nastavlja se poput televizijske sapunice. Ako tvrdoglavo ostanu pri svojim stavovima, na kraju će obojica izgubiti. Pitanje je tko će prvi i hoće li uopće netko od njih dvojice popustiti?
