Izvršni predsjednik Dinama Zdravko Mamić nije zanijekao svoju i Jurčićevu odgovornost, ali je u prvi plan ipak stavio igrače optuživši ih da su danima „trenirali po zagrebačkim kafićima i diskotekama“ i na taj način ostavili klub na cjedilu. Mamić je podijelio odgovornost u sljedećem omjeru: devedeset posto igračima i deset posto sebi i Jurčiću.
>> Evo zašto je Dinamo tako loše izgledao nakon ulaska u Ligu prvaka
Logično je zaključiti da su igrači najzaslužniji kada se pobjeđuje, ali i najveći krivci kada se gubi. Međutim, ne možemo se ne prisjetiti da su Mamić i ponajviše Jurčić preuzimali barem polovicu zasluga u trenutku dok se pobjeđivalo u kvalifikacijama za Ligu prvaka, dok su se elegantno izmaknuli u podijeli odgovornosti kada su došli teški porazi u skupini Lige prvaka.
Jurčić je već nakon poraza u Lyonu krenuo s pričama o „školama i polaganju ispitu“, a što zapravo misli o kvaliteti svojih igrača moglo se čuti nakon katastrofalne igre i poraza u Amsterdamu: „Čestitam svojim momcima, trudili su se, pružili su fizički onoliko koliko mogu!“ cinički je konstatirao. Ne treba podsjećati kako je Jurčić od prvog dana bio bez imalo samokritike. Svi su bili krivi, ponajviše novinari, ali ne i on. Doduše, treba priznati da je činjenica kako nije sam sebe postavio za trenera Dinama.
Već nakon prve utakmice s Ajaxom u Amsterdamu moglo se nazrijeti da su odnosi u „modroj“ svlačionici poprilično zagađeni. Dan nakon utakmice pljuštale su međusobne optužbe nakon što je Mamić izjavio kako mu se čini da Dinamovi igrači imaju problema s fizičkom spremom. Jurčić se pred novinarima pojavio sa statistikom pretrčanih kilometara kao dokaznim materijalom. Pohvalno je što je Jurčić stao u obranu kondicijskih trenera, no neki su prokomentirali kako mu to i nije bio najpametniji potez. Naime, ako je trka bila u redu, onda je očito zakazala taktika.
Sammir je tada elegantno spustio Jurčiću: „Teško je igrati kad samo trčite za loptom, a ne možete do nje. Vidljiva je razlika u kvaliteti, a uz to oni imaju igru, a mi ne!“ kazao je Brazilac koji se naljutio na Jurčića kada mu je ovaj počeo prigovarati zbog čestih noćnih izlazaka.
Iako je bilo jasno kako Mamić misli da momčad ne igra dobro i da je svjestan narušenih odnosa između igrača i trenera, on je i dalje slao u eter poruke kako čvrsto stoji iza Jurčića. I to je njegov najveći krimen u cijeloj priči. U nekim prošlim slučajevima Maminjo je imao nepogrešiv osjećaj kada treba smijeniti trenera kako bi izazvao „pozitivan šok“ u svlačionici, no ovaj put je kiksao.
Istina, pokušao je promijeniti tijek priče svojim starim receptom, ulascima u svlačionicu i nadahnutim govorima, ali očito je da nije uspio razdrmati učmalu atmosferu u momčadi. I sam je priznao da je prvi put u karijeri nemoćan po tom pitanju. Ako je sve je bilo jasno i ako je Mamiću bilo jasno da Jurčić nije sposoban upravljati „modrim brodom“, postavlja se pitanje zbog čega je onda do posljednjeg trenutka oklijevao s njegovom smjenom?
Maminjo se poput utopljenika hvatao za slamku spasa, uporno je iščekivao Godota jer nije želio priznati pogrešku. Do zadnjeg trenutka branio je ono što se braniti ne može. Valjda je svima želio dokazati da je bio u pravu kada je Jurčića vratio na klupu Dinama, no pokazalo se upravo suprotno. Zbog toga je Mamićeva krivica barem jednaka krivici Dinamovih nogometaša koji su svojim igrama propisno osramotili sebe, ali i klub. Mamić sada ima priliku popraviti pogrešku. Izabere li pravog čovjeka za klupu Dinama, priča bi se mogla okrenuti za 180 stupnjeva. Hoće li ovog puta pogoditi?
