Nogomet
SPORTOVI
Nogomet
Ispovijest menadžera

Bi li Eduardo bez Mamića igrao u Arsenalu i zaradio milijune?

Pravni sukob Zdravka Mamića i Eduarda zapravo je samo jedna sekvenca 'vječne bitke' između igrača i menadžera…

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

„Znaš što ću ti reći, igrači su uvijek bili i bit će pokvarljiva roba“, kazao nam je jedan poznati hrvatski nogometni menadžer kad smo ga upitali kako tumači spor između Zdravka Mamića i Eduarda da Silve, a koji će prema svemu sudeći imati sudski epilog.

Nisu baš ni menadžeri „mirišljavo cvijeće“. Nogometaši će reći kako i menadžere ponajprije zanimaju „zelembaći“, odgovorili smo našem sugovorniku koji je iz razumljivih razloga želio ostati anoniman.
„Ne idealiziram menadžere, ima ih svakakvih, ali upozoravam da ni igrači nisu baš sveci kako se to javnosti prezentira. Čak naprotiv. Ne volim gurati nos u tuđe poslove, ali iz osobnog iskustva mogu reći kako igrače često zahvati amnezija kada uđu u veliku 'lovu'. U pravilu se ne sjećaju kako su započeli karijeru i kako je uslijedio njihov meteorski uspon“, s nešto gorčine u glasu kazao nam je naš sugovornik, pa potom pojasnio kako stoje stvari u svijetu profesionalnog nogometa.

„Na svijetu imate dvadesetak igrača koji prave razliku na terenu, a većina ostalih, karikirano rečeno, su tu negdje, no ipak neki igraju za milijune, dok drugi jedva da zarade za pristojan život. Što misliš zbog čega je to tako? Pitam te gdje bi bili Eduardo da Silva ili Sammir da nije bilo Mamića?“ u dahu nam je ispričao naš sugovornik.

Nogometaši su ipak ti koji prolijevaju znoj na travnjaku…
„Nitko to ne spori. No, takav je i omjer u postotku zarade. Možete reći da sam pristran, jer se i sam bavim menadžerskim poslom, ali neporeciva je istina da veliki broj nogometaša zarađuje golem novac ponajprije zbog sposobnosti i veza koje imaju njihovi menadžeri ili skrbnici. Primjera ima koliko hoćete. Malo bi igračima vrijedio trud bez sposobnih menadžera“, nastavio je pojasnivši da postoje ljudi koji ulažu u mlade talente a da nemaju Fifinu licencu i nazivaju se skrbnicima. Radi se najčešće o građanskim ugovorima, slični onom koji su imali Mamić i Eduardo.

„Ljudi ne znaju da češće igrači prilaze menadžerima ili skrbnicima nego obrnuto. Na tržištu je jako malo pravih igrača za koje se može reći da će gotovo sigurno uspjeti. Takvi igrači mogu diktirati uvjete i za njima je velika potražnja, ali oni se mogu prebrojati na prste jedne ruke, ako i toliko. Svi ostali su veliki rizik. I što bi čovjek koji ulazi u rizik trebao napraviti? Zar bi trebao uložiti svoj novac, vrijeme, poznanstava i na kraju krajeva silan trud kako bi kasnije dopustio da bude izigran?“ pita se naš sugovornik koji jako dobro kotira na hrvatskom, ali i međunarodnom „tržištu nogu“.

Ipak, mnogi misle kako je lihvarski do kraja karijere uzimati postotak od igračeve plaće? U Europi, koliko znamo, nema takvih ugovora. Tamo je to ipak puno uređenije.
„Pustite vi Europu, tamo je lakše i menadžerima, uvijek dobiju svoj novac, a ovo je Hrvatska i često se dogodi da klubovi ne plate što su dužni. Možda na prvi pogled izgleda puno kada vidite da neki igračI moraju plaćati menadžeru dvadeset posto od svoje plaće do kraja karijere. I bilo bi puno da taj igrač nije krenuo od nule, a mnogi ne da su krenuli od nule nego od -5. Ako baš hoćete, u tu skupinu pripada i Eduardo. Na kraju priče često se dogodi apsurd. U kratkom vremenu od nule dođu do milijun nečeg, naravno uz obilatu pomoć menadžera, i onda im se čini da je puno izdvojiti dvjesto tisuća. Zanimljivo je da im rijetko padne na pamet kako njima ostaje osamsto tisuća, a do jučer nisu imali ni za busnu kartu“, kaže naš sugovornik, a onda povlači još jednu zanimljivu misao:

„Sigurno ste primijetili da mnogi igrači u Prvoj HNL voze skupocjene automobile. Ne mislim tu na one koji su odradili svoje u inozemstvu, nego na mlade igrače koji tek započinju profesionalnu karijeru. Mislite li da automobile voze od plaće koje zarađuju u klubovima? Mislite li da se oblače prema posljednjoj modi i odlaze na ljetovanja od toga što zarade u klubovima? Sve to netko plaća, a zec ne da je šumi nego je na Himalaji, a najčešće i ostane negdje u brdima. I tko se onda pita gdje je ispario uloženi novac menadžera?“ slikovito je zaključio naš sugovornik.

I što reći nakon svega što smo čuli? Nemamo namjeru izvoditi zaključke u priči koja očito ima dvije strane medalje. Svatko neka sam zaključi.

Nastavi čitati