Jedva je protiv Istre iščupao bod, a kako u prvenstvu nema jedanaesteraca koji bi (kao u Turskoj) popravili dojam, odmah na startu propala je nerealna Balakovljeva želja o trinaest proljetnih pobjeda.
Remi s Istrom označio je i početak „lova na glavu“ Krasimira Balakova. „Bugarin ne može pokrenuti momčad“, vrište novinski naslovi. „Nema kod Balakova napretka“ dodaju pretendenti na njegovo mjesto. Bivši veliki bugarski nogometaš i trener koji se tek treba dokazati, postao je smetnja mnogima na „planetu Hajduk“. Uprava smatra da drugi u prvenstvu mogu biti i s jeftinijim stručnim stožerom, izvjestiteljima je dosadan jer stalno ponavlja tri-četiri iste neatraktivne riječi (rad, analiza, karakter, disciplina…), a skrbnicima i savjetnicima igrača, odavno je trn u oku.
Ovo je vjerojatno početak kraja Balakovljeve splitske epizode. Publika za sada zviždi (uglavnom) igračima, okrene li i treneru palac dolje, to će biti to. Hajduk će zatvoriti još jedan kaotični krug i bit će spreman ući u novu epizodu glavinjanja koja traje već godinama.
Rečenice koje slijede nisu apologija Krasimiru Balakovu. On, osim što se izborio za priličnu samostalnost u radu, ničim nije pokazao da je „Bogom dan“ za mjesto trenera Hajduka. No, mišljenja sam kako je najveći prijatelj i dobročinitelj Hajduka onaj koji dođe na mjesto trenera, sportskog direktora ili predsjednika i kaže: „Ljudi, otvorimo oči, Hajduk neće biti prvak barem tri sljedeće godine. A onda ćemo, budemo li dobro radili, četvrte godine vidjeti.“
Balakov ima moje simpatije jer je ove zime došao najbliže toj rečenici. Dakako, ona nije popularna među Hajdukovim simpatizerima jer predstavlja svetogrđe, blasfemiju… ali je prokleto istinita. Na Poljudu se već gotovo deset godina vrti isti film: u prvenstvo se krene ambiciozno („ove godine ćemo preteći Dinamo“, „nikada nismo bili spremniji“), zatim se već do kraja kolovoza ispadne iz Europe, a zaostatak u prvenstvu borbu za naslov učini nezanimljivom.
Momčad odjednom postane preskupa, a navijači ultimativno traže „da igraju naša dica“. U proljeće momčad plovi rubom katastrofe, jedva se čeka kraj sezone. Kad ona završi, Poljud se kolektivno napaja optimizmom. Slaže se momčad za novi juriš na prvaka, „naša dica“ više nisu u prvom planu. Kupuju se igrači koje struka proglašava osloncima i spasiteljima, a onda poslije trče po Marjanu jer im ne mogu smanjiti ugovor. I sve kreće ispočetka.
„Planet Hajduk“ mora shvatiti da se izgubljene godine dezorganizacije, vođenja kluba i momčadi bez vizije, godine u kojima je „plan“ bio strana riječ, godine u kojima im je Dinamo odmakao miljama daleko, ne mogu nadoknaditi preko noći. Jedini izlaz je u (napokon) nekoj konstanti. Konstanti vizije, konstanti stručne politike… konstanti ljudi koji će je provoditi. Je li to Balakov ili netko drugi, pitanje je za Hajdukovu upravu koja tu odluku mora donijeti. I onda stati iza nje. Promijene li Balakova, da bi stavili nekog Lečkova kojeg će sutra zamijeniti Stoičkov… nikakve koristi.
Jedino što ulijeva povjerenje da bi se ovaj scenarij iz teksta mogao i ostvariti jest postojanje Nadzornog odbora na čelu s doktorom Josipom Paladinom. U kratkom vremenu to je tijelo donijelo više pametnih i principijelnih odluka nego cijeli klub godinama unazad. Posljednja odluka vezana za Tomasova pokazala je principijelnost i u teškim vremenima i situacijama. Istina da je tom odlukom korist prvenstveno principijelna, a šteta vrlo opipljivo materijalna… ali kao što reče Paladino, na naplatu dolazi problem kojega je trebalo riješiti prije godinu dana.
