Nogomet
SPORTOVI
Nogomet
Tko čeka Dinamo i Hajduk?

Doznajte sve o čudu iz Divlje šume i rekorderu koji je zastrašio Camp Nou!

Nakon ždrijeba za kvalifikacije Lige prvaka i Europske lige, naši predstavnici, njih ukupno četiri, baš i ne mogu biti najsretniji.

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

Posebno se to odnosi za Dinamo, koji jest kvalitetan i renomiran klub u europskim okvirima, no svakako će se morati dobro pripremiti za novog bugarskog prvaka – ambiciozni Ludogorec.

Pažljivi će morati biti i u Splitu, te Koprivnici. Hajduku je, naime, pripao Skonto iz Rige, dok će Slaven Belupo igrati s boljim iz sraza Skendije 79 i Portadowna. Nekako najlakši posao trebao bi imati Osijek, kojeg čekaju dva susreta s andorskom Santa Colomom.

>> Predstavljamo: Andorski amateri, albanski nacionalisti i Ferguson iz Portadowna

>> Trener Ludogoreca: Dinamo je najgori mogući protivnik!

Pokušat ćemo što bolje predstaviti suparnike naša dva najveća kluba, Dinama i Hajduka, u nadi kako će biti tek uvertira za uspješno europsko ljeto Hrvatske na klupskoj nogometnoj sceni. Bitno je ne podcijeniti nikoga i da se scene 'ismijavanja' i 'sprdanja' protivnika više ne događaju. Niti u svlačionici i unutar kluba, a kamoli ne javno kao što se dogodilo Iki Buljanu koji je Žilinu dočekao glasnim smijehom i riječima 'al' smo pogodili'... Žilina je ubrzo postala još jedan krvnik Hajduka u europskim natjecanjima, a video s Buljanom u glavnoj ulozi savršen primjer kako je ipak pametnije čvrsto stajati na zemlji i imati respekt prema svakome.

 LUDOGOREC RAZGRAD:

Senzacija iz Bugarske, tako bismo ukratko mogli opisati Dinamovu početnu prepreku u lovu na još jedan nastup u Ligi prvaka. Klub čije ime u prijevodu znači 'Divlja šuma', osnovan je 1945. godine i dolazi iz Ludogorja na sjeveroistoku Bugarske. Grad je Razgrad, s nešto više od 30 tisuća stanovnika i nije niti među 30 najvećih bugarskih gradova. Bili su nitko i ništa u tamošnjem nogometu, igrali uglavnom u drugoligaškoj i trećeligaškoj konkurenciji, a prije nekoliko godina čak i doživjeli financijski kolaps. Uspjeli su se oporaviti, a od 2006. godine četiri uzastopne sezone provode u 3. ligi. Posljednju završavaju kao drugi što im je donijelo plasman u 2. ligu.

U ljeto 2010. na mjesto trenera dolazi Ivailo Petev, tada 35-godišnjak koji je taman završio igračku karijeru u kojoj mu je najviši domet bio dres Litexa iz Loveča. Nekoliko mjeseci nakon Peteva, u klub ulazi biznismen Kiril Domuščijev, čiji je cilj jasan: napraviti Ludogorets prvoligašem. Novi gazda vjeruje Petevu, iako je ovaj od trenerskog iskustva imao tek nekoliko mjeseci u ulozi trenera-igrača, a pomaže mu kupnjom nekoliko prvoligaških nogometaša, kao i brazilskog braniča Choca. Ludogorets dominira u drugoligaškom društvu, te na kraju osvaja prvo mjesto i povijesni plasman u bugarsku A ligu.

Domuščijev koji je uspio u biznisu s farmaceutskim tvrtkama i koji je u Razgrad stigao kupivši Balkanpharmu, ne želi se zadovoljiti tek sudjelovanjem u 1. ligi, stoga uoči početka sezone mijenja praktički cijelu momčad. No, interesantno je kod ovog milijunaša kako nije silom želio rezultat, već je imao viziju koja je na kraju ispala (ekspresno) uspješna. Naime, glavni čovjek Ludogoretsa složio je gotovo kompletno novi roster za oko milijun eura. Dosta igrača stiglo je bez odštete, Domuščiev im nije davao 'bolesne' plaće niti je patio na imena – zato u Ludogoretsu, iako imaju čak 13 stranaca iz devet zemlja, nema nikakvih polovnih veterana. Po našoj procjeni najpoznatije ime je Emil Gargorov, 31-godišnji ofenzivac s 12 nastupa za Bugarsku, koji je četiri godine bio u francuskom Strasbourgu, a veći dio karijere proveo u CSKA Sofiji. Većinom su došljaci bili iskusni ili igrači u najboljim godinama iz raznih bugarskih klubova, pojačani južnoameričkom krvi, kao na primjer brazilskim veznjakom Marcelinhom.

Važnu rolu imao je i Ivailo Petev koji je unatoč manjku 'staža' na trenerskoj klupi uspio posložiti sve kockice na pravi način. Ludogorets je već na polusezoni uzeo jesensku titulu, odigravši 2:2 u Sofiji kod CSKA, iako su gubili 0:2 i premda ih je sudac 'masakrirao'. Domuščijev, inače fan CSKA, poslije utakmice nije prkosan niti euforičan, već kao moderan mladi biznismen s gađenjem gleda prema bugarskoj nogometnoj kaljuži:

„Vjerojatno bi trebao prestati ulagati novac u nogomet. Nije nam sviran čisti 11-erac i poništen nam je regularan gol, a makar smo se vratili iz zaostatka i uzeli bod, ne mogu biti zadovoljan. Jednostavno, ne želim naslov u ovakvom 'napoju'!“, razočarano je kazao Domuščijev.

Priliku za popravak – i Ludogorets i bugarski nogomet – imali su šest mjeseci kasnije. Ludogorets je poslije osvajanja Kupa nad Lokomotivom iz Plovdiva, ostao u utrci za povijesni naslov prvaka do posljednjeg trena. I to upravo sa CSKA-om iz Sofije, najuspješnijim klubom u Bugarskoj. U zadnjem kolu Ludogorets je na svom terenu čekao CSKA i za osvajanje lige trebao isključivo pobjedu. Pritisak je bio velik, a Savez je pronašao najbolje moguće rješenje – u Razgrad su stigla tri sudačka tima i tek pola sata prije utakmice ždrijebom je odlučeno tko će suditi. Ludogorets je ostvario minimalnu pobjedu golom Miroslava Ivanova, iako je od 59. minute igrao s igračem manje. Značilo je to uspjeh Kirila Domuščieva, koji je od amaterskog kluba u samo dvije godine pametnim radom napravio bugarskog prvaka i osvajača Kupa.

Trener Petev voli sustav 4-2-3-1. Nekako najjačom djeluje 11-orka: Golubović - Choco, Barthe, Guldan, Minev - Dyakov, Genčev - Stoyanov, Marcelinho, Aleksandrov - Gargorov. Trio ofenzivnih veznjaka zabio je 30 pogodaka, a dodamo li tome i 13 golova najisturenijeg Gargorova, jasno je odakle dolazi najveća prijetnja za Dinamo. Alternative Peteva su također solidne: za mjesto lijevog beka Portugalac Vitinha (standardni Minev može na obje strane), za stopersku poziciju Finac Mantyla, u veznom redu Kašćelan iz Crne Gore, Bakalov i Ivanov, te u napadu Juninho Kabasele.

Za europsku kampanju navodno je osigurano već pet novih pojačanja: brazilski bek, bugarski vratar i napadač, nizozemski veznjak, te bivši Dinamovac - Diddy Guela.

SKONTO RIGA:

Klub osnovan 1991. godine. Iako 'mlad', Skonto drži jedan europski rekord: od osnutka su osvojili 14 uzastopnih naslova prvaka Latvije. S trona su pali tek 2005. godine, kad ih je 'prešišao' Metalurgs Liepajas. To kao da je poljuljalo Skonto, koji je titulu uspio osvojiti još samo 2010. U latvijskom nogometu pojavila se nova sila – Ventspils kojeg pamtimo otprije nekoliko sezona, kad su se plasirali u Europsku ligu i završili s pristojna tri boda u konkurenciji Sportinga iz Lisabona, Herthe i Heerenveena.

Skonto je, osim po 14-godišnjoj dominaciji u Latviji, poznat i po svojim bivšim igračima. Dres Skonta nosili su legendarni litvanski napadač Edgaras Jankauskas (Real Sociedad, Benfica, Porto), Andrejs Štolcers koji je igrao i u Fulhamu i koji nam je zabio u osječkom Gradskom vrtu, zatim Igor Stepanovs kojeg mnogi nostalgičari pamte kao 'fantomskog' stopera Arsenala s početka tisućljeća... Naravno, u Skontu je igrao i Maris Verpakovskis, koji je kasnije proveo jednu sezonu na Poljudu, kao veliko pojačanje iz kijevskog Dinama u paru s Cernatom.

Baš Verpakovskis najzaslužniji je za povijesni uspjeh latvijskog nogometa. Vjerujemo kako se sjećate Eura '04 u Portugalu, gdje je osim Hrvatske nastupala i Latvija. Završili su u kvalifikacijskoj grupi ispred Poljaka, pobijedivši u zadnjem kolu golom Verpakovskisa vodeću Švedsku. To im je donijelo play off, gdje su potom izbacili – Tursku.

Verpakovskis je zabio u domaćoj pobjedi 1:0, a onda potvrdio senzacionalni prolaz Latvije golom u Turskoj za 2:2. Na Euru su izgubili od Češke 1:2 (pogodak Verpakovskisa), uhvatili povijesni bod protiv Njemačke (0:0) i za kraj doživjeli poraz 0:3 od Nizozemske. Zanimljivo, čak sedam od 23 igrača Latvije bili su članovi Skonta.

Danas Skonto nije toliko moćan – u reprezentaciji su tek četiri njihova člana. Skonto pak u sastavu ima čak devet stranaca, I dok ne čudi trojac iz Rusije ili po jedan Ukrajinac, Litvanac i Turkmenistanac, pomalo iznenađuju Minori Sato iz Japana ili Julio Seguno iz Paname. U momčadi nema baš nijednog poznatijeg imena, s nekakvim referencama izdvojiti možemo tek Tadasa Labukasa, napadača iz Litve koji je posljednjih godina nastupao za četiri kluba iz četiri države – Otelul Galati, Inter iz Bakua, Arku Gdynia i Brann iz Bergena.

Skonto u europskim razmjerima ima vrlo skromne rezultate. Nikada im se nije 'zalomilo' čudo kao Ventspilsu, no interesantno je kako su u sezoni 1997/1998 u kvalifikacijama za Ligu prvaka ispali od Barcelone ukupnim rezultatom 2:4. Doma su izgubili 0:1, a na Camp Nou bili na korak do fantastičnog trijumfa – vodili su 0:1 i 1:2, da bi Barca na kraju okrenula pogotkom Stoičkova u 90. minuti za 3:2. Za Barcelonu je tada nastupala postava: Hesp – Abelardo, F. Couto, Reiziger, Sergi – Figo, Guardiola, Čirić, Luis Enrique – Giovanni, Amunike. Naknadno su ušli Ferrer, Pizzi i spasitelj Hristo Stoičkov.

Dio Skonta tada su bili i Marians Pahars, koji je ušao posljednjih 20 minuta, te Vladimirs Kolesničenko koji nije bio u zapisniku. Njih dvojica su interesantni, jer i danas, 15 godina kasnije, predvode Skonto. Pahars, nekoć napadač Southamptona kojeg će se fanovi 'old school' Premiershipa vjerojatno sjetiti, aktualni je trener Skonta, dok je Kolesničenko na funkciji predsjednika. Klub se polako diže, iako je konkurencija s Ventspilsom, Metalurgs Liepejasom, ali i Daugavom i Spartaks Jurmalom, daleko zahtjevnija nego 90-ih godina. Primjerice, Spartks Jurmala ima pet Kolumbijaca i dvojicu Ganaca, dok Daugavu predvode igrači iz Rusije, Ukrajine i Gruzije.

Latvijska Virsliga trenutno je u tijeku, zasad je odigrano 15 kola, a vodeći je baš Skonto. Imaju jednako bodova kao i drugoplasirana Daugava, no utakmicu manje, dok Spartaksu i Ventspilsu bježe za 2 boda. Skonto ima osam pobjeda, četiri remija i dva poraza. Oba poraza upisali su kod kuće, sve neriješene ishode na gostovanjima. Ne zabijaju previše, tek 1.57 pogodaka po utakmici. Prvi strijelci su Labukas i Sinicins sa četiri gola. Pahars najčešće preferira sustav 4-4-2 ili 4-4-1-1, a u odnosu na prošlogodišnje dvoboje s Wislom (0:1, 0:2) u borbi za Ligu prvaka, ostali su bez šest-sedam bitnih igrača. Odlazili su nogometaši Skonta u Poljsku, Azerbajdžan, Indoneziju, Brazilac Fabinho se vratio u domovinu, a sunarodnjak mu Nathan Junior (45 golova za Skonto u tri godine) završio u Kapfenbergu. Iskusni Laizans otišao je odraditi zadnji bogati ugovor u 2. rusku ligu, no najvrijednija spomena je prodaja Aleksandarsa Caune, 24-godišnjeg veznjaka koji je otišao u moskovski CSKA za 500 tisuća eura.

Posljednjih godina Skonto europski put završava već na polaznoj točki. Spomenuli smo lanjsko ispadanje od Wisle, prije dvije godine izbacio ih je Portadown (mogući protivnik Slaven Belupa), a ništa bolje nisu prolazili ni protiv Derry Cityja, Dinama iz Minska, Rabotničkog, Slieme Wanderers... Od 2000. godine u 11 izlazaka na europsku scenu upisali su tek četiri prolaska – po dva puta bili su uspješniji od Luksemburžana i Velšana. U 30 utakmica s 15 različitih protivnika u tom periodu imaju: 10 pobjeda, šest remija i 14 poraza.

Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.

Još brže do sportskih vijesti i prijenosa. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju

Nastavi čitati

Nastavi čitati