Čini se da Jurčić do daljnjeg ostaje na klupi Dinama samo zato što Zdravko Mamić trenutačno nema odgovarajućeg trenera «na lageru», a Balakov na klupi Hajduka samo zato što bi mu u slučaju otkaza klub morao isplatiti golemu otpremninu. U Hajduku kriju Balakovu plaću kao zmija noge, a kako čujemo radi se o svoti od koje, u hrvatskim okvirima, zastaje dah. Ako su informacije kojima raspolažemo točne, Balakov ima značajno veću plaću od Jurčića, koji navodno zarađuje oko 250.000 eura godišnje, a treba uzeti u obzir da je Dinamo ipak jesenski prvak i da se plasirao u Ligu prvaka.
Jesu li opravdali svoje visoke plaće?
Pitanje plaće uvijek se postavlja kada izostanu rezultati, što je i sasvim logično, jer da Hajduk ima rezultate ili barem bolju igru, nikoga ne bi bilo briga koliko Balakov zarađuju. Ako su navedene cifre točne, pa čak i ako nisu, jer sigurno nisu znatno niže, postavlja se pitanje je li Balakov opravdao svoja primanja i povjerenje Uprave? Isto pitanje moglo bi se postaviti i za Jurčića, iako on ima spreman odgovor u vidu plasmana u Ligu prvaka, ali o tome bi se moglo naširoko razglabati.
Što je Balakov napravio do sada u Hajduku osim što je otpisao špalir domaćih izdanaka i na njihovo mjesto instalirao strance jednako upitne kvalitete, ali sigurno boljih primanja? Nitko razborit nema ništa protiv stranaca, ali posvuda u inozemstvu vrijedi isto pravilo: moraju biti vidno bolji od domaćih igrača na istoj poziciji. Procijenite sami je li to slučaj u Hajduku i Dinamu?
Jurčić i Balakov imaju sličnu retoriku
Balakov traži strpljenje i vrijeme, kaže da se ništa ne može postići preko noći. I Jurčić ima sličnu retoriku, ponavlja kao pokvarena ploča mantru o školama, fakultetima i prijemnim ispitima koje trebaju proći njegovi učenici da bismo mogli od njih nešto više očekivati u nekoj sljedećoj epizodi Lige prvaka.
I zamislite utjehe, ako sve ode k vragu onda će obojica razmisliti o povlačenju!!! To je ona smiješna fraza kad treneri sa svih meridijana kažu da oni odgovaraju za rezultat.
A s čime odgovaraju? Kad promaše s nekoliko krivih kupovina igrača, ostvare loše rezultate i rastjeraju navijače s tribina, samo mirno sačekaju da dobiju otkaz i onda uz uprihodovane goleme plaće još dobiju i otpremninu. Isprobana je to taktika kojom se podjednako vješto služe i Jurčić i Balakov, jednako kao i većina njihovih prethodnika a sigurno i nasljednika. Naravno da još veća odgovornost leži na upravama koji nude takve ugovore trenerima.
«Bokcima bez kune u džepu» ostalo je samo da se nadaju
I dok se u Dinamu i Hajduku živi u obilju, ostatak lige «skapava od gladi». Ovo je više kruta realnost nego stilska figura. Završetak polusezone Prve HNL jedva su dočekali «neposredni proizvođači», ali i šira radna zajednica na čelu sa glavešinama HNS-a. U svijetlu ekonomske krize kojoj se ne nazire kraj, nitko ne zna što će proljeće donijeti, odnosno koliko će klubova potpisati kapitulaciju i oprostiti se od natjecanja u Prvoj ligi.
Ozbiljnih kandidata barem je četiri ili pet, a lako je moguće da se liga na proljeće čak i prepolovi. «Bokcima bez kune u džepu» ostalo je samo da se nadaju kako će novac za koliko-toliko normalno funkcioniranje pasti s neba, a poznato je da na sirotinju iz nebeskih visina uglavnom pada ono što ptice ispuste u letu.
Odakle bi mogli očekivati pomoć kad se i njihov matični savez prema njima ponaša prema onoj staroj «sirotinjo i Bogu si teška»? Mudraci iz HNS-a već su naznačili da ih uopće ne zanima što se događa s klubovima kojima prijeti propast. To su tako hladno izrekli da bi netko sa strane zaključio kako je HNS kratica za kakvu elektroničnu ili metaluršku tvrtku, a ne najviši organ nogometne vlasti u Hrvata.
Sumnja li itko da već odavno svi hrvatski klubovi ne bi bili privatizirani da kojim slučajem donose profit?
HNS isključivo zanima ono što je profitabilno, a to je seniorska hrvatska reprezentacija, dok «bunare bez dna» prepušta državnom ili gradskom proračunu, odnosno poreznim obveznicima, jasnije rečeno – građanima koji bi opet morali podmetnuti leđa, kao da već nisu sasvim iskrivljena, kako bi nogometni profesionalci dobili svoje zaslužene plaće. Uostalom, sumnja li itko da već odavno svi hrvatski klubovi ne bi bili privatizirani da kojim slučajem donose profit?
Hrvatski sport posljednji je «relikt komunizma»
Ne želimo biti patetični, međutim, u trenutku dok tisuće radnika ostaje bez posla, i uz to malo tko za njih mari, pitamo se kako i na koji način isplatiti plaće onima čiji proizvod malo tko kupuje i koji prema tome funkcioniraju sasvim izvan tržišnih zakona? Loša je vijest za nogomet, ali i sve hrvatske građane što u ekonomiji nema «čarobnog štapića». Hrvatski klupski nogomet i općenito sport posljednji je «relikt komunizma» u kojem još uvijek svi plaćaju, a plodove konzumiraju samo neki.
Otpočetka je bilo jasno da takav princip poslovanja ne može trajati dovijeka, odnosno da će trajati do prve veće krize, a prema onom što se može čuti ovih dana od svjetskih ekonomskih stručnjaka, prava kriza tek počinje i mogla bi imati epohalne razmjere. Kako će se u takvim okolnostima snaći hrvatski nogomet i općenito Hrvatska, tek ćemo vidjeti, ali ako sudimo prema onom što se do sada događalo, malo toga sluti na dobro...
