Euro 2020
SPORTOVI
Euro 2020
Najstariji izvjestitelj

Salve smijeha na Euru: Legendarni reporter prisjetio se urnebesnih anegdota i gafova najpoznatijih komentatora ex-Juge

U široj regiji poznati sportski novinar, reporter i komentator Momir Jelovac jedan je od najiskusnijih izvjestitelja s Eura, na kojem poglavito prati hrvatsku reprezentaciju. Za gol.hr prisjetio se brojnih zanimljivijih anegdota iz svoje bogate karijere...

Galerija Momir Jelovac Momir Jelovac Momir Jelovac u mladnim danima +3 Momir Jelovac, Krešimir Ćosić i Josip Pino Gjergja

U široj regiji poznati sportski novinar, reporter i komentator Momir Jelovac najstariji je izvjestitelj s Eura, na kojem poglavito prati hrvatsku reprezentaciju. Za gol.hr prisjetio se brojnih zanimljivijih anegdota iz svoje bogate karijere...

Kažu da se mirisi djetinjstva i boja glasa nikada ne zaboravljaju. Mi rođeni početkom 70-ih, a zadojeni nogometom i općenito sportom, upečatljivi glas Momira Jelovca lako prepoznajemo i u najvećoj šumi frekvencija. Kada progovori, navru sjećanja iz djetinjstva, jer brojne slavne utakmice, mečevi i utrke pamte se i po komentatorima.

Momir Jelovac - najstariji reporter na Euru 2020.

„Eto, došlo doba da sam daleko najstariji izvjestitelj s Eura. Jedan Englez je bio stariji, ali on je prije dvije-tri godine prestao raditi. Ja sam 'one-man show', radim sve, i snimam i pravim izvješća“, šali se jedan od najpoznatiji reportera još u vrijeme bivše Jugoslavije.

Sastao sam se Momom, kako ga sve kolege oslovljavaju, u centru Glasgowa. Došao je poslovno iz Londona, gdje već godinama živi. Za Al Jazeeru prati nastupe hrvatske reprezentacije na Europskom prvenstvu. Nije se puno promijenio ni stasom, izgleda vitalno, stameno i elegantno, baš onako kako ga pamtimo iz mladih dana kada je bio jedan od vodećih sportskih reportera Televizije Sarajevo i bivše države. Vidi se da se cijeli život bavio sportom.

Engleski navijači Englezi i Škoti priredili kaos oko Wembleyja: Brojne tučnjave i napadi na policajce!  

„Svake godine provedem 50 dana na skijanju. Prošle godine nisam bio i ta godinama za mene kao da ne postoji. Igram i tenis, a vrlo često i hodajući nogomet. Walking Football stekao je ogromnu popularnost u Velikoj Britaniji, pravi je boom napravio u Londonu. Igraju ga ljudi stariji od 60 godina. Uključeni su brojni bivši profesionalni nogometaši. Sa mnom u klubu su četvorica koja su igrala elitnu englesku ligu“, u dahu će Momo i nastavlja:

Hodajući nogomet zaludio Veliku Britaniju

„To je sociološki fenomen, pravi pokret. Izvorna je ideja bila da se nađe način kako će društvo brinuti o bivšim nogometašima. Mnogi od njih nakon karijere upali su u životne probleme, poglavito s alkoholom. To je ovdje veliki problem, a nije rijetkost ni na našim prostorima. Nije namijenjen samo bivšim nogometašima, mogu se uključiti svi koji to žele. Nije važno znaju li igrati nogomet, bitno je druženje. Već imamo državno prvenstvo, a sada će biti organizirano i svjetsko prvenstvo. Taj sport širi se svijetom brže i od korone“, smije se Momo i pojašnjava:

„Nema trčanja, igra se na tri dodira. Na utakmici prijeđem i po 10-12 kilometara. Sjajan je za rekreaciju, za moju generaciju dušu dalo“, smije se Momo, koji je 1948. rođen u Sarajevu, ali djetinjstvo je proveo u Požegi.

Zlatko Dalić Dalić najavio promjene u sastavu, traži podršku za Vatrene: ''Svi su nas otpisali i prekrižili, ali ima u nama još inata''

„Moj otac je bio vojno lice, a mama je iz okolice Našica. Otac je iz Sarajeva prebačen u Požegu, pa sam tamo odrastao.“

Malo ljudi zna da je Momo bio veliki nogometni talent, jednom nogom je zakoračio u profesionalni nogomet i malo je nedostajalo da u njemu ostane. Zapravo, bio je svestran sportaš, prava atleta.

„S 14 godina počeo sam igrati nogomet u požeškoj Slavoniji, a paralelno sam se bavio i atletikom. Bili smo na nekim pripremama u Ulcinju. Trčali smo po plaži, a ja sam nabijao tempo. U blizini se pripremala i Vera Nikolić sa svojim trenerom Aleksandrom Petrovićem. On je bacio oko na naše treninge i kada je vidio kako jurcam, dobacio je: 'Ovaj mali mora u atletiku, brz je kao munja.'“

Impresivni atletski rezultati

Momo je kao 17 godišnjak imao impresivne atletske rezultate.

„Stotku sam trčao 11,10. Dvjesto metara 23,12, 400 metara 49,90. U dalj sam skakao 6,18, a u vis 186 centimetra. I sve to na šljaci. Naravno da je ta motorika bila važna za nogomet. Mogao sam svakome pobjeći i trčati do prekosutra. Od atletike sam odustao baš u tvojim Vinkovcima. Tada je bio običaj da se mitinzi održavaju prije nogometne utakmice. Ja bih prijepodne nastupao za naš atletski klub, a onda igrao utakmicu. Slavonija je bila zonaš, tadašnja treća liga. Nastupio sam u četiri discipline i nakon štafete 400x400 toliko sam se umorio da sam povraćao nakon utrke. Na kraju me je trener postavio u prvi sastav da mi dokaže da moram odustati od atletike. Odigrao sam prvo poluvrijeme, a onda sam se raspao. Nisam više mogao stajati. I tako sam rekao zbogom atletici.“

Momo priča da je bio blizu prelaska u Osijek, a i Dinamo je pokazao interes.

„Osijek me zvao, ali otac me nije pustio. Mislio je da sam premlad da napustim obiteljski dom. Dinamo je gostovao u Požegi 1967., taman su osvojili Kup velesajamskih gradova. Bila je to velika momčad, znamo im svi imena. Igrali smo prijateljsku utakmicu, ja sam im zabio dva gola. Škorić mi veli: 'Mali, a jesi me izbušio.' Zainteresirali su se, bilo je upita, ali s mojim ocem je bilo teško, on je htio da studiram. Nije to kao danas. “

Momir Jelovac u mladnim danima Momir Jelovac u mladnim danima (Foto: GOL.hr)

Prisjeća se najtežih gostovanja u slavonskom kraju.

„Najopasnije je bilo u Ivankovu i Čepinu. A što se tamo mlatilo. Navijači dođu izravno s njive, znalo je biti branja kukuruza, ha, ha, ha… Slavonija je imala odličnu momčad. Ilija Katić prešao je iz Osijeka u beogradski Partizan i oni su željeli da za ga zamijenim. Bili smo slični tipovi igrača: ja sam bio brz, a on još brži. Trčao je stotku nešto ispod 11."

Nogometaši su uvijek dobro zarađivali: kupio automobil od prvog transfera u klub iz 2. lige

Potom se zajedno s ocem vraća u rodno Sarajevo.

„Odlučio sam upisati DiF i paralelno igrati nogomet iz gušta. Igrao sam za sarajevski Partizan, gostovali smo kod Radnika iz Hadžića. To je 25 kilometara od Sarajeva. Oni su tada bili jaki, igrali su 2. jugoslavensku ligu i imali su prvoligaške ambicije. Dobijemo ih 5:2, a ja zabijam dva komada. Odigrali smo briljantno. Oni se odmah zainteresirali, hoće me uzeti. Malo sam se dvoumio, znao sam da će studij patiti, ali na kraju sam ipak pristao“, priča Momo i dobro se sjeća što je dobio za transfer.

„Znam da sam s tim novcem kupio automobil, Citroen Ami 8. Ni plaća nije bila loša. Bila je to 1968. godina“, prisjetio se.

„Uvijek su nogometaši dobro zarađivali. Dobro se sjećam da su najbolji nogometaši Sarajeva vozili najnovije BMW-e. Kada je Sarajevo postalo prvak države 1967., Musemić je potpisao novi ugovor i kupio najbolji BMW. Takav nije imao nitko u Sarajevu. Igrači su dobili stanove, poslovne prostore, tko zna koliko keša. Nije istina da se prije igralo za klikere, čak ni u Jugoslaviji. Istina je da su to puno manji iznosi nego danas, ali treba gledati kako su drugi oko njih živjeli. Ako voziš automobil koji nitko nema, onda si malo veća faca.“

U široj momčadi Sarajeva protiv Bestova Manchester Uniteda

Momo je bio blizu prelaska u Sarajevo. Čak je bio dio šire momčadi u onoj čuvenoj utakmici s Manchester Unitedom u Kupu prvaka.

„To je bilo prije nego što sam prešao u Radnik. Realno, teško sam mogao upasti, bilo je tu raznih problema. Bio sam šesti mjeseci u Sarajevu, koje je tada imala sjajnu momčad. Osvojili su prvenstvo. Nije bilo mjesta za mlade igrače. Moj je problem bio i taj što sam nosio leće. Tada su bile jao tvrde i lomljive, a skupe kao vrag. Ako ispadnu, odoše.“

Dobro se sjeća okršaja s Crvenim vragovima.

„Kad se smo izvukli Manchester United, nastala je ludnica. United je i tada bio veliki klub. Ali znaš kakvi su naši ljudi, po Sarajevu se govorilo: 'Ma, nagurat ćemo mi njih.' Nisu naši imali previše respekta, United je jedva prošao dalje. U Sarajevu je bilo 0:0, na toj utakmici sjedio sam iza klupe. Nisam bio u kadru, ali bio sam dio šire momčadi, među 30 igrača. Gledao sam Georgea Besta iz neposredne blizine. Kakav je to bio igrač…“, prisjeća se Momo.

„On mi je bio i ostao najbolji igrač kojeg sam gledao uživo s tribina, a gledao sam mnoge. Pelea nisam pa za njega ne mogu reći. Ma, čudo od kretanja, pregled igre, dribling, realizacija, anticipacija… Nije zabio gol, Muftić mu je čudesno obranio dva-tri udarca, ali svakim dodirom je pokazivao da je neviđena klasa.“

Gužva na Old Traffordu, Best udario šakom Muftića

Je li bilo kakvih anegdota iz hotela? Best i društvo znali su se zabaviti.

„Nije, bili su maksimalno profesionalni. Best je u tom trenutku bio još relativno mlad, na putu da postane superzvijezda. Tada je još bio discipliniran. Tek kada su osvojili Kup prvaka i kada je postao najveća zvijezda, propio se i počeo svoja ludovanja.“

Momo nije putovao u Manchester, skromno każe da nije bio ni blizu da ga povedu, ali dobro se sjeća utakmice na Old Traffordu, gledao ju je na televiziji.

„United je pobijedio 2:1 i prošao dalje, ali Sarajevo je imalo nekoliko dobrih šansi za izjednačenje. Prljača je u posljednjim minutama mogao zabiti za 2:2. Old Trafford se sledio. Teren je bio katastrofa, prava oranica. Igralo se ujesen, kiša je stalno padala. Mi smo na Koševu imali puno bolji travnjak. Best je i na takvom travnjaku dominirao. Mislim da je postigao drugi, a bio je i prgav. Udario je Muftića šakom po nosu. Nisu se tada igrači isključivali samo tako. Bio je stvarno fantastičan igrač. Ne znam gdje bi mu bio kraj da je imao uvjete kao Messi ili Cristiano Ronaldo. Na današnjim terenima, s današnjim kopačkama, s prehranom i brojim trenerima, fizioterapeutima… Nije zgodno praviti usporedbe s prošlim vremenima, puno toga se promijenilo, ali Best je bio fenomen.“

Momir Jelovac, Krešimir Ćosić i Josip Pino Gjergja Momir Jelovac, Krešimir Ćosić i Josip Pino Gjergja (Foto: GOL.hr)

Momina nogometna karijera naglo je prekinuta jednim startom, tako tipičnim za to doba.

„Igrali smo protiv Borca iz Ćirina Travnika. Uzgred rečeno, Travničani kažu da je Ćiro kod Travnika i još dva dana jahanja konja, ha, ha, ha… Pazi, suigrač mi da loptu u noge, a kad ti tako da, onda je to znak da nema nikoga iza tebe. Ja sam se malo opustio, ležerno prihvatio loptu, a kad sleđa bum. Mislim da se zvao Hrgić, poderao mi je list đonom. Tada se igrači nisu pazili, startovi su često bili za zatvor. Godinu i pol dana nisam mogao pošteno stati na nogu, ispao sam iz forme i odlučio sam prestati igrati. Bila je to 1973.“

"Televizija Zagreb isticala se po profesionalnosti. U Sarajevu nije bilo školice, sve si morao sam"

Jedan karijera je završila, a počela je druga.

„Kako sam studirao DiF i bio solidno obrazovan, a igrao sam dobro nogomet i poznavao sport, to mi je bio ulazak u svijet sportskog novinarstva. Dobio sam poziv s Televizije Sarajevo, trebao im je jedan koji razumije nogomet. Nazvao me Sreto Šćepanović, prvi urednik sporta na TVS-a. On je generacija Milke Babović. Kao danas se sjećam prvog priloga. Ugledao je svjetlo dana 1. svibnja 1974. Pazi koja koincidencija. Zapao me prilog s utakmice Manchester Uniteda i Manchester Cityja. To je ona utakmica kada je Denis Law zabio Unitedu i izbacio ga iz prve engleske lige. Law je bio legenda Uniteda, praktički su ga otjerali s Old Trafforda.“

Sjeća se Momo i prve reportaže.

„Jaka utakmica, Sloboda – Sarajevo. Urednik sportskog priloga bio je Boris Mutić. Tada je bio pool televizija. Puno mi je pomogla montažerka. Deset puta sam ponavljao da ispadne što bolje. Nije onda bilo školice ili mentora kod nas u Sarajevu, kao što je imala Televizija Zagreb, koja se isticala po profesionalnosti. Oni su educirali novinare, a ja sam se morao sam snalaziti. Kakva škola, dikcija, ma ništa.“

Dobar glas je bio tu, poznavanje nogometa nije bilo upitno, talenta nije nedostajalo…

„Ha, ne znaš ni sam je li dobro ili nije. Čekaš da te nazovu šefovi, pa što oni kažu tako ti je. Zvoni telefon, zove me Šćepanović. Ne kaže ništa, samo veli: 'Spremi se i dođi u redakciju.' Ajd sad ti znaj što je. Drže me na vatri. Dođem tamo, sekretarica veli: 'Oni se preko u Kasini.' Poznata birtija u ono vrijeme. Ja uđem na prstima, a tamo sve novinarske face: Šćepanović, Jovanić, Dimitrijević, Hadžiahić, Oljača… Kaže šef: 'Znam da ne piješ, ali evo ti jedna ljuta. Pa ne možeš biti novinar ako ne cugaš, ha, ha, ha…' Nikada nisam pio, ni tada nisam htio. Sreto je umro od srčanog udara krajem te godine. On je bio legenda.“

Rampa na Koševu i sukob s vođom navijača Sarajeva

Jedna od prvih utakmica koje je prenosio bila je Sarajevo – Hajduk.

„Jako zanimljiva priča. Dvije velike šanse promašio je Sedik Fejzić, moj bivši suigrač i najbolji igrač Radnika iz Hadžića svih vremena. Dvaput je išao sam na vratara i nije uspio zabiti. Sjećam se da sam izustio: 'Vjerujete, Sedik ovakve šanse nikada u karijeri nije promašio.' I stvarno nije, kada bi izašao pred golmana, to je bilo to. Uvijek bi riješio situaciju driblingom, išao je na sigurno. Taj put kada sam ja prenosio, nikako ga nije išlo. Mislio sam da je možda do mene.“

Uslijedila je velika novinarska karijera.

„Prvo veće natjecanje s kojeg sam izvještavao bile su Mediteranske igre u Alžiru 1975. Kao mlad novinar gledao sam gdje mogu naći svoje mjesto. U nogometu je bila velika gužva, tu se morao čekati red. Znao sam da će to doći. Zbog nogometnih reportaža i priloga znao sam imati problema. Početkom 80-ih nisu mi dali na stadion Sarajeva. Igrali su, mislim, protiv Radničkog“, sjeća se Momo.

Mirko Kovačević, Zoran Popovski, Sead Hadžiahić i Momir Jelovac - redakcija TV Sarajeva Mirko Kovačević, Zoran Popovski, Sead Hadžiahić i Momir Jelovac - redakcija TV Sarajeva (Foto: GOL.hr)

„Bili su ljuti zbog izvješća iz prethodnog kola. Zaustave me na ulazu i vele: 'Rekli su da ne možeš ući.' Ništa. Ja snimim pred ogradom izjavu i vratim se u redakciju. Zove na poluvremenu predsjednik Sarajeva Svetoje Vujović. Ispričava se i traži da dođem na drugo poluvrijeme. Ma, nisam želio ni čuti. Pustio sam prilog i onda je nastala velika frka. Sjedim u redakciji, kad zovu me: 'Momo, hoće da te tuku.' Ja se spustim, kad tamo vođa navijača Sarajeva, neki Runda. Ogroman tip, ali nisam ni ja mali. Vidi on da se ja ne bojim. Bilo je tu i osiguranje, pa se nekako smirilo. Kao, ja sam protiv Sarajeva. Nisam je protiv, nego nema popusta ni za koga.“

Kad zove gradonačenik Sarajeva zbog Želje

Imao je Momo neprilika i sa Željezničarom, čije je igrače odreda poznavao, najviše Ivicu Osima.

„Nije Švabo nikada ništa tražio. Rekao bi: 'Samo ti radi svoj posao.' I tako, napravio sam izvješće s utakmice Želje i Čelika. Pregledao sam pozorno sve sporne trenutke i zaključio da je Čelik opasno oštećen. Prilog je otišao u eter, a telefoni gore. Zove me gradonačelnik Ante Sučić u svoj ured. Pita on: 'Gdje si ti rođen?' Ja odgovorim: 'U Sarajevu. Znate to.' Veli on: 'Pa kako onda možeš tako.' 'Kako to?' 'To to da nije bio penal.' 'Pa kad nije bio.' 'Pa nije, ali možeš to malo okolo.' 'Ne mogu. Ili je bio ili nije bio. Ne može oboje.' 'Pa Željo je naš.' 'A čiji je Čelik!? uzvratim ja bez krzmanja. Tu je stao i zakolutao očima.“

Kaže Momo da odlično poznaje košarku, ali nikada je nije htio raditi.

„Kum sam sa Bošom Tanjevićem, a preminula supruga Zorica igrala je za Željezničar. Zbog toga nisam htio raditi košarku. Nisam se htio miješati, da ne ispadne sukob interesa.“

Momo je bio poznat i po prijenosima skijaških natjecanja.

„Odlučio sam se prihvatiti skijanja još tamo 1977. Nazvao sam Tonu Vogrineca, direktora skijaške reprezentacije: 'Mogu li s vama na pripreme da me naučite nešto o skijanju?' Tone uzvrati: 'Ti si prvi novinar koji je priznao da nešto ne zna', ha, ha, ha… Prihvatio je moju molbu, poveo me na pripreme reprezentacije. Tu sam puno naučio. Uskoro sam već počeo prenositi skijaška natjecanja. Prenosio sam uživo utrku iz Madonne di Campiglio kada je Bojan Križaj prvi put stao na pobjedničko postolje u Svjetskom kupu. Bio je treći. Sjećam se datuma: 12. prosinac 1978. Nakon toga sam ušao u elitnu skupinu jugoslavenskih reportera. Počeo sam redovito prenositi velika natjecanja.“

Tito, Križaj i Nikitović

Dvije godine poslije Križaj je prvi put pobijedio, a Momo je opet bio uz mikrofon.

„Wengen 1980. Titu je amputirana noga dan prije. To sam doznao od urednika. Nazvao me prije utrke i rekao mi da se ne derem ako Križaj pobijedi. Galama ionako nikada nije bila moj zaštitni znak. Nakon utrke jedini smo imali unilateral. Slovenci nisu zakupili unaprijed satelit pa su tražili da im ostavim koju minutu.“

Zanimljiva je anegdota s legendarnim Draganom Nikitovićem.

„Boris Strel osvojio je prvu.medalju za Jugoslaviju u skijanju na Svjetskom prvenstvu 1982. Nikita je prestao piti nakon onog skandala s Olimpijade 1968., kada si je dao previše oduška na zatvaranju i morali su ga nositi u avion. Nije popio ni kap alkohola 14 godina. Zarekao se da neće. Kada je Strel osvojio broncu, dođe za naš stol i kaže: 'Nikad nisam mislio da ćemo imati osvajača medalje u skijanju.“ Čestita skijašima, uzme tek načetu bocu vinjaka i nazdravi. Strusio ju je do kraja. Nevjerojatno. I opet poslije toga godinama nije ništa pio.“

Momir Jelovac s olimpijskim pobjednicima - Paola Magoni i Debbie Amarstrong Momir Jelovac s olimpijskim pobjednicima - Paola Magoni i Debbie Amarstrong (Foto: GOL.hr)

Nakon toga uslijedila su Zimske olimpijske igre u Sarajevu, na kojima je Momo bio jedan od glavnih reportera.

„O toj Olimpijadi sve se zna. Nema se tu što posebno novo reći. Odrađena je stvarno vrhunski. Organizacija je bila odlična. Ja sam te godine bio i na ljetnim i na zimskim igrama. Bio je i Boris Mutić. Meni je skijanje ušlo pod kožu. Dobro poznajem mnoge sportove, nogomet i atletiku posebno, pa tenis, čak i jedrenje, ali mislim da je skijanje najteži sport. Velika su to odricanja, posebno ako je riječ o skijašima s ovih prostora. Što reći o Kostelićima, iz kakvih su uvjeta počeli i što su ostvarili. Stvarno nevjerojatno.“

Zadnje veliko natjecanje koje je prenosio za TV Sarajevo bila je Olimpijada 1992.

„Bila je to prava ludnica, toliko problema, improvizirali smo, snalazili se kako smo mogli i umjeli. Na kraju nije loše ispalo.“

Golf 2dvojka" u Wimbledonu

Nakon skijanja i tenis mu je velika strast. Najdraži intervjui su mu s Marcelom Hirscherom i Rogerom Federerom.

„Svjedok sam Ivaniševićevog osvajanja Wimbledona. Ima jedna anegdota. Finale se igralo u ponedjeljak, a Srđan Ivanišević vraćao se kući u utorak. Goran mu je rekao da mora kupiti suvenire i da se bez toga ne vraća. Radnja je bila zatvorena, a moj je sin igrom slučaja poznavao gazdu. Uspio je doći do njega i ovaj je došao otvoriti radnju. Srđan je ispraznio fan shopp.“

Momin stari Golf postao je ikona Wimbledona.

„Imao sam svoje mjesto za parking. Vozimo se ja i Marko Ljubičić, otac Ivana Ljubičića. Każe: 'Pa jel ti stvarno misliš s ovim prastarim golfom u Wimbledon, pokraj svih onih Bentleyja, Ferrarija i Mercedesa?' Odgovorih mu: 'Zašto ne bih, samo gledaj, otvorit će vrata.' I stvarno jesu, ha, ha, ha…“

Intervju s Monikom Seleš u privatnom avionu 

Rado se prisjeti i ekskluzivnog intervjua s Monikom Seleš 1989.

„Obavili smo ga u privatnom zrakoplovu Energoinvesta, velike sarajevske tvrtke. Energoinvest bio je prvi veliki Monikin sponzor u karijeri. Godine 1988. sponzorirali su je sa 600 tisuća maraka. Njoj je to tada jako puno značilo za karijeru. Letjeli smo iz Montpelliera u Sarajevo. Došla je na humanitarni turnir, igrala je protiv Mary Joe Fernandez, koja se godinama poslije udala za Tonyja Godsickog, Federerova menadžera. Monika im je bila vjenčana kuma."

Momo je postao blizak s Ivanom Ljubičićem i njegovom obitelji.

„Za jedan Wimbledon, čini mi se 2012., imao sam problema s akreditiranjem, jedva sam dobio akreditaciju, baš zadnji dan. U međuvremenu me nazove Ljubo: 'Oblači odijelo, vodim te u Kraljevsku ložu. Sjedili smo za stolom s milijarderom Richardom Bransonom i njegovom suprugom. Kad su ovi iz akreditacijskog vidjeli popis za ložu, nisu sebi mogli doći. Do jučer nije imao ni akreditaciju, a vidi ga sad, ha, ha, ha…“

"Bit će teško protiv Škota, a Vatreni to mogu"

Kaže da u Bosnu rijetko navraća, a rata se nerado prisjeća.

„Bio sam u Sarajevu dok sam mislio da trebam biti. Ostao sam do 1993., familija mi je napustila grad pola godine prije. Otišao sam u London i ubrzo dobio britansko državljanstvo. Tu sam se snašao i mogu reći da mi je dobro. Živim u Richmondu, jugozapadnom dijelu Londona. Mnogi kažu da je to najljepši dio Londona, najzeleniji i najmirniji sigurni. Jako pitoreskno mjesto. Na 15 minuta sam od Wimbledonea, to mi je najvažnije, ha, ha, ha…“, zeza se Momo, koji ne može bez sporta i novinarstva.

„Planiram raditi dok mogu fizički to odrađivati. Zadnjih 25 godina radio sam za Euroviziju, BBC World na jeziku s naših područja, a posljednjih deset godina radim za Al Jazeeru. Dobro je, ne mogu se požaliti. Samo neka zdravlje posluži. Evo, sad pratim hrvatsku reprezentaciju i nadam se da će proći skupinu i otići daleko. Bit će teško protiv Škota. Iznenadili su me partijom protiv Engleske, najviše kako su se strateški prilagodili“, kaže Momo i dalje analizira:

Momir Jelovac i Ivica Medo na radnom mjestu u Glasgowu Momir Jelovac i Ivica Medo na radnom mjestu u Glasgowu (Foto: GOL.hr)

„Kanea su izmorili, Mounta ugušili. Iznenadili su Engleze. Pokazali su i tehnički i taktičku zrelost. Nije samo da imaju srce, pokazali su da znaju. Hrvatska će morati odigrati 40 posto bolje nego protiv Češke da bi došla do pobjede. Trkački su Škoti fantastični, tu će im se teško parirati, trebati podignuti tehnički i taktički dio. Kako god, nije to ona ista momčad iz Rusije, ali još uvijek ima visoku kvalitetu. Hrvatska je uvijek imala sjajne nogometaše, nepresušan je izvor talenata. Ne bojim se za budućnost Vatrenih“, kaže ponajveći novinarski nogometni znalac, jedan od posljednjih istinskih doajena stare škole novinarstva u široj regiji.“

„Imam toliko godina da bih ti anegdote mogao pričati pet dana bez prestanka, ha, ha, ha…“

Ima Momo priča za tri života. Kao pravi Sarajlija ne gubi smisao za humor. Uvijek duhovit i oštrouman. Bilo mi je zadovoljstvo popričati s novinarskom legendom.

„Nadam se da će i čitateljima biti zanimljivo pročitati intervju. Uvijek treba malo šale, kome se da čitati dosadu.“

Urnebesne anegdote i gafovi najpoznatijih komentatora bivše Jugoslavije

U poseban okvir stavili smo priče o Mominim kolegama iz vremena bivše države. Bilo je puno živopisnih i vrlo duhovitih tipova. Bilo je i više centara, kako je to funkcioniralo za vrijeme velikih natjecanja?

„Bile su liste, svaki studij je predlagao svoje novinare za velike turnire ili natjecanja. Postojale su dvije različite novinarske škole: beogradska i zagrebačka. Beogradska se oslanjala na improvizaciju i, ajmo reći, šarm, što ne znači da nije bilo znanja. S druge strane, zagrebačka je bila profesionalnija, analitičnija, po mojem ukusu najbolja. Slovenci su imali dobro redakciju, ali nismo imali priliku slušati ih. Kada bih radio svoju ranglistu, za mene je bio najbolji komentator Boris Mutić. On se sjajno nalazio u svim sportovima, zahvaljujući i tome što je DiF-ovac. On je prenosio sjajno čak i gimnastiku, što nije bilo lako u ono doba. Naravno, svi su si davali za pravo da znaju nogomet. Božo Suše bio je apsolutni kralj u rukometu i atletici: analitičan, sistematičan, pripremljen, dobrog glasa… Sjajan isto kao i Mutić, ali možda je Mutić za nijansu bio obrazovaniji.“

Zagrebačka i beogradska sportska redakcija

Momo se prisjeća legendarnog Mladena Delića:

„Mladen je bio posebna kategorija. On je bio najstariji. Njegovim odlaskom u mirovinu teško je bilo popuniti rupu. Stvarao je posebnu atmosferu, čuveni su njegovi prijenosu, svi ih znamo.
Milka Babović bila je neprikosnovena u atletici i posebno klizanju. Ona je taj sport približila širokim narodnim masama, svi su jedva čekali njezine prijenose. Od nešto mlađe generacije, izdvajam Miću Dušanovića u teniskim prijenosima, Slavka Cvitaković u košarkaškim. Drago Ćosić također je bio vrlo dobar u nogometu i rukometu. Izgradio se, doveo posao na visoku razinu. Znam da je naprasno nestao sa scene, ne znam točno što mu se dogodilo. Šteta.“

Beogradska redakcija također je imala vrsne komentatore i reportere.

„Iz beogradske redakcije Milojko Pantić bio je pandan Boži Sušecu. U ranijim danima vrlo često je radio atletiku i gimnastiku, poslije je počeo raditi i nogomet. Vladanko Stojaković gotovo isključivo je radio nogomet i košarku. On je bio tipičan po svojem laganijem stilu. Veliki nogometni znalac. Dragan Nikitović bio je sjajan. Radio je prije svega boks, čuveni su njegovi mečevi Muhammada Alija, Listona, Foremana… On je radio i košarku vrlo često, ponekad i nogomet. Dalje, Zvonko Mihajlovski bio je specifičan, originalan, uvijek je volio dodati pet-šest pridjeva u nizu da bi pojačao situaciju. On je bio jedini vrhunski sportaš, bio je reprezentativac u hokeju na ledu, a uz to je završio ekonomski fakultet, ako se ne varam.“

Skandal na OI 1968.

Momo se sjeća bezbrojnih anegdota i ponekih gafova.

„Ma, svi smo ih radili. Laže tko kaže da ih nije imao. Nikita i Mladen radili su zatvaranje OI 1968. Nikita je svaki dan znao popiti po jednu-dvije tekile. Zadnji dan ga je konobar nagovorio da malo više zaviri u čašicu i kada je trebao prenositi, nije mogao. Unosili su ga u avion. Mladen je morao sve odraditi. Bio je to dosta veliki skandal.“

Momo je jedan od rijetkih koji još radi, mnogi su iz njegove generacije, nažalost, preminuli.

„Od starijih generacija još uvijek radi Božo Sušec. I još uvijek je on po meni najbolji komentator. Još uvijek je lucidan, može sve ispratiti, staviti događaje na pravo mjesto. U danoj je situaciji vrlo analitičan i može prepoznati situaciju. Prije svega u nogometnim utakmicama. Nema dileme da ima dobrih komentatora, no još uvijek je teško konkurirati Boži. Treba vremena i iskustva da se dostigne njegov nivo. Njegovo znanje je ogromno, očito ima još memorije na kartici.“

Šou s Vladankom Stojakovićem na ZOI 1984.

Prisjetio se i svoje domicilne, sarajevske redakcije.

„Dugo je bio na vrhu Sead Hadžiahić, pa Zoran Popovski, Mišo Kovačević… Od Crnogoraca je bio najbolji Milorad Đurković. Bio je sjajan komentator. Radio je nogomet i žensku košarku.“

ZOI u Sarajevu pamti se i po brojnim duhovitim opaskama:

„Za vrijeme Igara postojao je pool redakcija, bili su kao neki koordinatori kojima smo mi donosili vijesti, priloge i informacije, a onda su oni odlučivali što će uzeti za dnevnik. Tamo su bili najiskusniji novinari, neki baš i nisu voljeli zimske sportove. Sjećam se jedne anegdote: Jednog dana izađe Vladanko Stojaković iz ureda, a on je obožavao nogomet, ponešto i košarku. Sve ostalo nije mu bilo baš milo.

'Šta si mi danas doneo? Koliko snega, koliki je minus bio, koliko vetra je duvalo?' Ja mu izbrifiram, a on će: 'Je li, bre, Jelovac, pogledaj kalendar. Kada će, bre, ovo grudvanje da završi.'

Kako je Nikita zeznuo šjor Mladena

I danas se nasmijem kada se toga sjetim. Bio je jako duhovit. Bilo je skečeva koliko hoćete, podbadanja i psina. Sjećam se koju je foru Nikita prodao Deliću. Bilo je to uoči Mediteranskih igara u Splitu. Bili smo u nekom hotelu, Nikita uzme bocu skupog viskija i pošalje nekog malog s računom da traži od Mladena autogram.

'A kako neću, Gospe ti Sinjske', kaže Mladen dečku i brzopotezno potpiše na stražnju stranu računa. Poslije kada je otišao na recepciju, dočeka ga iznenađenje: 'Niste platili sve račune.'
'Koje račune', začuđeno će Mladen.
A recepcionarka izvadi račun koji je potpisao. Mladenu je odmah sinulo.
'Dragane, kurvo jedna', proderao se Mladen i opalio smijati.“

Pantić okupio cijeli hotel u Španjolskoj

Momo je često radio s Milojkom Pantićem atletska natjecanja

„Bilo je SP u gimnastici u Oviedu. Išlo smo Milka Babović, Pantić i ja. Njih dvoje vodili su rasprave vrlo visokog nivoa. Pantić je vrlo obrazovan i poetičan, a za Milku svi znamo koliko je držala do obrazovanja i koliko je pomagala novinarima. Nikada nije farbala stvarnost, nije se ustručavala reći što ne valja. Bili smo smješteni u sjajnom hotelu, stara, prekrasna zgrada. Panta je htio nešto ljuto, a Španjolci su poznati po papričicama. Konobar donese nešto u maloj zdjeli. Panta to mazne bez problema i ispali: 'Ovo vam je ljuto. Imate li vi nešto ljuće?'“

Konobar je potom donio neke meksičke papričice. Panta opet to pojede bez problema. 'Vi se zezate. Pa jel vi imate nešto stvarno ljuto?' Otrči konobar posramljeno u drugi dio hotela da pronađe nešto najljuće što imaju. Za njim dođu svi konobari da vide koji je to tip što može to jesti. Panta opet zagrabi punu žlicu, ovi se drže za glavu:
'Nije ni ovo ništa posebno, ali ipak je ljuće', ispali Panta, ali ipak mu je niz čelo liznula kap znoja. Nevjerojatno, cijeli restoran je to gledao. Ljudi nisu mogli vjerovati što može pojesti.“

S Mutićem na skijanju i susret s fatalnom Amerikankom  

Momo kaže da je Boris Mutić bio jako zanimljiv tip.

„Kad smo se ja i Mutić vraćali iz Los Angelesa s Olimpijskih igara 1984., Boris je kupio staklenku viskija na kotačićima. Nekoliko litara. Carinik kaže: 'Pa, ne možete to unijeti. Možete samo litru.'
Boris kaže: 'Ok. Momo, otvaraj staklenku. Pit ćemo dok ne dođemo do litre.' Carinik gleda i veli: 'A niste normalni, ajde prolazite da vas ne gledam.'“

Evo još jedne anegdote s Borisom:

„Bili smo ja i Boris na skijaškom SP-u 1989. u Coloradu, Vail. Idemo na vučnicu, a kada do nas dođe jedna jako zgodna dama, Afroamerikanka. Kombinezon joj stoji kao saliven. Idemo zajedno na vučnicu. I sad ja i Boris naravno komentiramo. I pričamo mi tako u njenom društvu, komentiramo li komentiramo. Kada ona sjedne s nama, skine naočale i kaže uz glasan smijeh: 'Ovako lepe komplimente dugo nisam čula. Baš ste dragi.' Propali smo u zemlju od srama. Žena radila u jugoslavenskom konzulatu i znala je jezik. Kakva koincidencija.“

Gaf s autogolom u Njemačkoj  

Momo se prisjetio nekih komentarskih gafova.

„Nitko nije bezgrješan, svi smo radili gafove. Kao da ja nisam. Nama je u tehničkom smislu bilo jako teško, informacije su se teško skupljale. Iz eurovizijske razmjene dobivali smo golove najvećih liga. Samo bi napisali rezultat, a mi nismo znali tko su bili strijelci. Tu si se morao snaći. Ja sam bio u cajtnotu i nasilu sam htio izreći sve strijelce, a bilo ih je sedam. Bila je utakmica Bayerna i ne znam još koga. I čitam ja sa semafora strijelce. Augenthaler je postigao dva autgola, a ja pročitam 'eigentor je dao gol'. Ispravio sam se, ali bilo je gotovo, otišlo u eter. Prvi je skužio Tone Vogrinec. Odmah me nazvao i pola sata zezao.“

Momo nastavlja:

„Naravno, bilo je i propusta i kod najvećih doajena. Sjećam s onog Delićevog gafa s Colinom Chapmanom u F1, kada je zagrijavao gume i rulao lijevo-desno, a Mladen je mislio da namjerno smeta na pisti. Nije shvati da je bilo zagrijavanje, da utrka još nije počela, pa je počeo vikati: 'Što taj radi, treba ga maknuti s piste.' I najboljima se dogodi.“

Frka u Moskvi 

Bio je jedan nezgodan gaf Vlastimira Čekića iz novosadske redakcije.

„Jugoslavija je igrala na OI u Moskvi. U skupini je igrala zadnju utakmicu i bilo je bitno da ne izgubi s nekom razlikom da bi prošla dalje. I sad, izađe rezultat koji je pasao. Jugoslavenski igrači se ljube i grle, a Čekić nije skužio da je to dovoljno. Bio je umoran, radilo se po cijele dane. Razočarano je počeo vikati kako je to veliki neuspjeh da takva momčad ispadne u skupini. I nije prestajao. Poslije kada je shvatio, nije mu bilo dobro. Čak se pričalo da je na svašta pomišljao. Bio je već na prozoru kad su ga vratili. Eto, kako to zna utjecati na čovjeka. Ta naša profesija je izložena ogromnom stresu, na meti ste cijele države ako nešto krivo kažete. Kažem uvijek mlađima, ne treba to previše k srcu uzimati. Pogreške se događaju, a sutra je novi dan. Nema tko ne griješi. Greškama se treba smijati, ne možete vrijeme vratiti.“

Pripetavanje za englesku kraljicu 

Prisjetio se Momo i gafa Zorana Popovskog prilikom prijenosa utrke Matije Ljubeka u kanuu.

„Reporteri ponekad moraju prenositi sportove koje ne prate. Netko ne može, pa moraš uskočiti. Popovski je uskočio, a nikad nije to radio. Veli u jednom trenutku: 'Matija je kleknuo od umora.'“

Pamti se i gaf Momina prvog šefa, legendarnog Srete Šćepanovića.

„Igrao se Wimbledon, prvi put je uveden tie-break, a Sreto nije upratio. Nije tada bilo informacija kao sada. Sreto gleda što je sad, pa ispali: 'Igra se dodatno u čast engleske kraljice.'“

Još brže do sportskih vijesti i prijenosa. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju

Nastavi čitati

Nastavi čitati