Romano Bolković je u ljeto 1998. u emisiji ugostio tadašnjeg izbornika Ćiru Blaževića i imao je za '3 kune 69 lipa' pozive jedan upit 'treba li Ćiro Blažević biti doživotni izbornik Hrvatske – da ili ne?''.
Imao sam 14 godina i potrošio sam 3 kune i 69 lipa na odgovor 'da'. Nisu prošla ni dva mjeseca od Francuske, a Irska nas je išamarala u Dublinu na otvaranju kvalifikacija za Euro 2000. Godinu dana poslije sam posljednji napustio maksimirski istok nakon 2:2 s Jugoslavijom.
Kada je Mirko Filipović krenuo u svoju MMA karijeru vrlo brzo se prometnuo u jednog od najboljih boraca svijeta. Pitali su ga novinari pred meč s tadašnjim vladarom Pridea Minotaurom ''što bi unaprijedio kod sebe kao borca jer je za mnoge najopasniji na planeti?'', Mirko je odgovorio ''nešto što mi ni jedan trener ne može dati – iskustvo.'' S tako dobrom polugom se do tada još nije susreo.
Kad smo pitali Slavena Bilića prije Eura zašto misli da možemo do ozbiljnog rezultata u Francuskoj rekao je nešto na sličnom tragu.
''Morate znati da se radi o grupi igrača koja je dugo zajedno. Neki imaju već i po četiri, pet velikih natjecanja iza sebe. Dobro, nisu napravili ni na jednom veliki rezultat da budemo iskreni ali doživjeli su i Tursku i Brazil i nesretna ispadanja, velike pobjede i dodatne kvalifikacije. Već su prošli kroz te situacije, to su neke stvari koje su neprocjenjive'', analizirao je Bilić.
Je li reprezentacija napokon sazrjela?
Često slušamo priče o našoj zemlji i društvu koje još treba itekako sazrjeti. I naravno gotovo se uvijek na razno raznim primjerima pokažu istinitima. Tako je i s nogometnom. Već smo prožvakali 11 kvalifikacijskih ciklusa i često prebirali u 'knockdownu' zube po ringu na kraju skupine nekog velikog natjecanja. Doživjeli smo, doduše već prije 'oho ho' godina, fanfare i ekstaze. Znači vrlo dobro znamo ''kako je dobro kad si na vlasti i kad te Vlasta časti'', ali i kako je na ''na putu prema dole''.
Ćorluka, Perišić i društvo su sa pet rezervi dobili nakon dva kola glavnog favorita za naslov u punom sastavu, zasjeli na prvo mjesto skupine i realno imaju sve preduvjete kao i navijači za totalnu euforiju. No, najiskrenije, i sam sam sebe iznenadio nakon utakmice. Nakon druge runde sam krenuo doma.
Kao uzorni građanin neke skandinavske zemlje koji se diže u 7 na posao. Iako radim popodne i imao sam poput Hrvatske trenutačno u nokaut fazi 'otvoreniji put' prema šanku, izabrao sam neki čudan racionalni pristup. Previše je, čini mi se, šamara bilo u prošlosti da bi se prepustio Romano Obilinović doktrinama ''dragi gori sve – nitko nas ne može dobit?''
Realno, može bilo tko još uvijek. Ne zato što sam dubok i mudar i zato što ''danas svi igraju nogomet.'' Nego baš zato što cijela generacija ulazi po tek drugi put s reprezentacijom u nepoznato područje – nokaut fazu. U kojoj je bila tek jednom i upisala svoj najbolniji poraz. Realno, još uvijek ni euforija nije kao nekada. Realno, još uvijek unatoč sjajnim igrama dio navijačkog puka ne živi s reprezentacijom zbog svih 'pizdarija' HNS-a u prošlosti. Realno, još uvijek stoji strah od nekog prekida. Realno, još uvijek u oči bode Tomo Horvatinčić s društvom u loži.
Da zaokružim cjelinu. Sjetio sam se sjajne anegdote, koja se veže uz ovaj trenutak s reprezentacijom, s Janicom Kostelić u Salt Lake Cityju kad je išamarala konkurenciju. Sjećate li se Janičinog prvog olimpijskog zlata u kombinaciji? Kada je ušla u cilj tata Gips je zagrlio Ozrena Mullera (tadašnjeg člana stručnog stožera Kostelića) i u euforiji rekao ''Ozrenko nabavi nam cherry brandy!''. Taj slaki brandy je spartancu Gipsu bio pojam alkohola koji si je dopustio nakon šest desetljeća života.
No naša najveća sportašica je imala druge planove. Uzela je Mullerov voki toki, na vezi su bili serviseri i pomoćni treneri, i rekla sljedeće:
''Dečki, popijte to na brzinu i postavite mi desetak vožnji slaloma. Osjećam da mogu do kraja sve osvojiti…'' Svi znate kako je ta priča završila. Nije poanta samo u osjećaju ''mogu do kraja sve osvojiti'' nego u ovom što je prethodilo tome. Pristupu.
Ne znam je li Srna uzeo riječ u svlačionici nakon utakmice i rekao nešto poput ''možete sad popit one pive što vam je Čačić obećao, ali sutra hoću da idete kao avioni na treningu''. Ne znam, ali nadam se da su poput Janice namirisali krv. Čak i protiv Portugala. Jer, ovo su trenuci koje smo već prolazili kao navijači i oni kao igrači, lijepi trenuci u kojima treba pametno odigrati. Karakterno, nimalo balkanski…
