Liga prvaka postala je Dinamova noćna mora. U nju su da uživaju i uče. Uživali nisu jer su pribijeni na stup srama, čak i u Europi koja je sumnjala u puštanje utakmice Lyonu ne znajući koliko je zapravo Dinamo slabašan u toj konkurenciji
Prokleta je ta Liga prvaka. I za Dinamo, i za Mamića, i za Jurčića, ali i za svakog navijača tog kluba. Dugih 12 godina plavi žele i pokušavaju ući među elitu, a onda kad im to napokon uspije, sve se pretvori u debakl.
Na kraju je ceh platio trener Kruno Jurčić. Oni možda i veći krivci Zdravko Mamić i igrači, proći će s manjim kaznama. Mamića boli duša zbog sramotnog izdanja, igrači će dobiti manje premije. I idu dalje, s novim trenerom, Antom Čačićem. Za još jednu obranu naslova prvaka, još jedan Hrvatski kup i onda novi pokušaj ulaska u Ligu prvaka.
A usred ljeta sve je izgledalo tako lijepo, samo med i mlijeko tekli su u rečenicama kojima se opisivalo Dinamo. Euforija iz utakmice u utakmicu kvalifikacija, obnova stadiona i onda konačni uspjeh. No, kad se zagrebe ispod površine i tih nesumnjivo lijepih uspjeha vidi se da je euforija bila pretjerana i bezrazložna. I u klubu i oko njega.
Neftči je bio najteži suparnik kojeg je Dinamo mogao dobiti u drugom pretkolu Lige prvaka, no plavi su tu stubu lako preskočili s 3:0 u Maksimiru i dobro kontroliranom igrom (obožavanom u nogometnom svjetonazoru Krune Jurčića) u Bakuu. Plavi su tada izgledali kao zrela momčad, no već protiv Helsinkija bilo im je teže, ali uspješno. Uspješno je preskočena i posljednja prepreka, švedski Malmö.
U Zagrebu je šou imao Sammir, bila je to jedna od onih partija kad bi ga svaki ozbiljan klub kupio ne pitajući za cijenu. Ta pobjeda 4:1 pokazala se ključnom jer u Švedskoj je prijetila katastrofa. Srećom za Dinamo, ukazao se (“sveti”) Ivan Kelava i svojim bravurama spasio Dinamo i uveo ga u Ligu prvaka. Bravo za Kelavu, ili možda i nije zaslužio čestitke.
Jer, možda bi bilo bolje da plavi nisu ušli u društvo Reala, Lyona i Ajaxa. Nažalost, u Ligi prvaka spoznali su da nisu dorasli tom društvu. Tek su u prvoj utakmici, nošeni čudesnim nadahnućem i adrenalinom, igrali pristojno protiv Reala. Izgubili su dostojanstveno (0:1), pokazali zube, znali igrati muški.
Iako, ruku na srce, i tada je Kelava spa??avao, jer moglo je pet-šest komada završiti u Dinamovoj mreži. Sve nakon toga bila je agonija, prije svake utakmice budila se nada, a onda umirala u bolovima, da bi na kraju izdahnula potkraj igranja u skupini. Plavi su postali najgora momčad Lige prvaka.
Razloga je za takve igre mnogo. Zdravko Mamić je i sam priznao krivnju, te uza sebe glavnim krivcima proglasio i igrače. Da, igrali su loše, neki su provodili noći u klubovima, nesportski živjeli i zato su postajali sve lošiji, da bi na kraju bili užasni. No, istina je i da za dobar dio tih igrača nema mjesta u Dinamu, da to nisu igrači koji će se nositi s ozbiljnim suparnicima.
A netko je te igrače doveo, netko je radio selekciju. Nije sporno da su braća Mamić u tome vodila glavnu riječ, ne i treneri. Gazda je vjerovao raznim preporukama menadžera i suflera i uzimao igrače bez pravog skautiranja. I zato će sad pokušati “očistiti” svlačionicu. Samo, zna se tko više nema što tražiti u svlačionici prve momčadi - Barbarić, Chago, Palić, Kramarić, Sylvestr i Morales mogu tražiti novu sredinu. (Agencija VLM)
