Pippo Inzaghi je vlaj, ako je suditi prema rumenom Škotu Fergusonu. Mislim, kada bi bio Hrvat bio bi etiketiran vlajem, jer on je ''čovjek koji se rodio u zaleđu.''
No dobro, već prvi pogled na njegova nejaka pleća dovoljan je da zaključite kako vlaj ne može biti ni u teoriji. Ono što možemo zaključiti da je moderni nogomet neke zone terena s godinama podijelio.
Tako postoji ona oko 25 – 30 metara kada lopta miruje – to je eto zona Del Piero, jer čovjek je zabio nemali broj pogodaka s te udaljenosti iz slobodnih udaraca. Postoji i ona, kako pokojni Tomislav Ivić kaže, zona Ronaldo. Ona je negdje na vrhu šesnaesterca ali polulijevo. Onda Ronaldo kako je nekada šjor Ivan pripovijedao ''okreće bicikl jednom, dva put, tri put...i onda uvijek ide lijevo...i naravno uvijek pogodi.'' Ako se tako rasporedio nogometni ''grunt'' modernog nogometa, onaj u kojem je najveća vatra, pogotovo u prekidima, peterac pripada junaku naše priče – Super Pippu. Složit ćete se i bez ovog nepotrebnog – zar ne. Kao i u tome da se njemu ''Sivonjić'' ne bi dogodio.
Krenuo je Inzaghi nervozno u karijeru. Temperamentni koncesionar peterca nije se mogao skrasiti ni u jednom klubu. Momak iz Piacenze počeo je u svom matičnom klubu Piacenzi, no njoj je podario praktički samo jednu pravu sezonu. Slali su ga po posudbama a on je uredno zabijao. Do 23. godine promijenio je tako šest klubova, a onaj sedmi Juventus bio je iskorak na najveću scenu.
Postao je prvi čovjek koji je zabio dva hat – tricka u jednoj sezoni Lige Prvaka. Bokšić i Vieri su nakon jedne sezone, potražili druge adrese jer su Zebre zabijale na pogon Inzaghija i Del Piera.
Dolazak Trezegueta ''potjerao'' je Inzaghija u Milan. Bio je Berlusconijev pravi potez.
''Stresna su bila njegova primanja lopte, tehnički neobrađen udarac, zanemariva igra jedan na jedan...'', sjećam se kako se čudio jedan stariji kolega koji je gledao treninge u Milanellu.
Bez obzira što su u svlačionici kroz razne vremenske periode sjedili i Ševčenko i Crespo i Pato i mnogi drugi konkurenti iz napada– Pippov ''grunt'' nitko nije dirao. A kako ga je samo znao ''obrađivati'' - čudo.
Igra se finale Lige Prvaka u Ateni 2007. Liverpool – Milan. Pippo odigra utakmicu života, zabije dva gola na samo sebi svojstven način. Prvi ramenom, drugi s loptom koja je putovala kao metak u Matrixu do mreže...sporo. I mrtav hladan izjavi.
''Prvi gol kada sam zabio, bila je to akcija koju smo uigravali na treningu'', ne bi tu bilo ništa čudno da Pirlo nije pucao slobodan udarac a na putu do gola lopta se očešala o Pippovo rame.
I tako 288 puta za klubove, 25 puta za reprezentaciju. Glavom, ramenom, koljenom, tetivom, lopaticom, obrvom tu i tamo i punim stopalom za veliku karijeru koja je završila nakon 20 sezona u 39. godini.
Erekcija, erupcija, eksplozija...svi ti, kažu u Bosni ''hu ha'' termini, korišteni su ne bi li pokušali dočarati to stanje kliničkog šoka za organizam koje se događalo Super Pippu kada bi zabio pogodak. Lete ruke, krevelje se usne, čupa se kosa, kida se dres...kao neka luda psiho scena, ali pozitivna! Kao da ga netko oživljava pa ga lupi elektro šokom pa podivlja, meni je to tako izgledalo. Mrtav čovjek bez golova.
I još nešto. Poprilično zanimljivo. To puno govori o karakteru – crne kopačke. Njih se nije mijenjalo, a danas su one rijetkost – pogotovo kod najvećih faca.
U svom drugom životu nakon golgeterskog, izabrao je treniranje Milanovih nada do 17 godina. Ako nastavi i u seniorskom dijelu ono što ću s guštom čekati, bit će kako će to Pippo proslaviti pogodak svoje momčadi, pogotovo ako ga netko stavi s gol crte.
Ako je Messijev cijeli teren, peterac je samo Pippov. Od ovog ljeta je na dražbi, iako u našim sjećanjima, Pippo će zauvijek ostati njegov počasni vlasnik...