Na ovim prostorima vjerojatno ne postoji gotovo nitko tko je te davne 1986. gledao finale Svjetskog prvenstva u Madridu, a da se ne sjeća toga gola.
Spomenuta utakmica i dalje slovi kao jedna od najboljih svih vremena, a gol kojim je Igor Milanović u posljednjim sekundama osigurao pobjedu Jugoslaviju je bacio u trans.
"Emocija i sva ta dramaturgija dostigla je zaista vrhunac, ali… Ja se ništa toga ne sjećam, pravo da vam kažem. Sad kad pričam, ja se jako slabo sjećam," priznaje Milanović.
Obožava Zagreb i tvrdi da se grad nije promijenio
No zato se dobro sjeća dvije godine koje je proveo u zagrebačkoj Mladosti. Nekada kao igrač, danas kao trener.
"Jako volim Zagreb i moram reći da sam imao jedan divan i topao doček, od gospođa s recepcije koje su ondje radile kad sam bio, a osjećam se kao da sam došao kući. Volim Zagreb, a mislim da i Zagreb voli mene.
S druge strane, volim i finoću ljudi koji su vrlo ljubazni. Evo, prekjučer sam bio u tramvaju, tako mi je jedna gospođa predivno objasnila gdje da siđem. Baš su bili ljubazni, volim to."
U ovih 35 godina, koliko ga nije bilo na zagrebačkoj adresi, grad se, kaže, nije promijenio.
"Pa dobro, 35 godina smo stariji, malo smo promijenili koju sijedu. Nemam neki osjećaj da se nešto previše promijenilo. Vaterpolo se promijenio."
Milanović priznaje kako nije baš zadovoljan današnjim vaterpolom:
"Nisam. Faul, običan faul, puno izbačaja, mislim da smo učinili ovaj sport malo i dosadnim za gledatelje. Taj je sport divan uživo, ali na televiziji vjerujte da nemam neki osobni odnos. Mi kao treneri koji gledamo utakmicu na televiziji ne možemo znati što se dogodilo, a mogu misliti kako je običnom gledatelju."
Igračima ne brani noćne izlaske
Znanje iz psihologije, koja ga je oduvijek zanimala, od velike mu je pomoći u razumijevanju i prilagodbi igračima.
"Uvijek sam čitao i volio te knjige, i dandanas mislim da sam tu možda za taj detalj drukčiji i možda mogu lakše razumjeti ove generacije. Ne volim one trenere koji viču 'E, kad sam ja bio, kad smo mi bili, kad je ovako bilo, to je tad bilo'. Ma nije, jednostavno su sve generacije koje dolaze fantastične i imaju svoje sfere interesa, svoja htijenja i mi smo tu samo da ih razumijemo i usmjerimo, i utreniramo."
Jedan je od rijetkih trenera koji je javno rekao kako nema problem s izlascima, sve dok, dakako, nisu uoči utakmice.
"Ako iziđe, pa što ako iziđe? Pa bolje da iziđe, neka iziđe, i socijalna inteligencija je bitna i socijalni život je bitan. Pa i oni trebaju imati neki luft, možete misliti kako je njima igrati svaki treći dan."
Tvrdi da mu sigurno pomaže to što je i sam bio u njihovim cipelama.
"Sigurno mi pomaže to što sam bio igrač, teško je u vaterpolu i biti vrhunski trener ako nisi bio igrač. A volio sam sigurno jednom-dvaput tjedno izići i malo zaružiti, izići u noćni život, ali mislim da je sve bilo nekako normalno, u granicama normale. Nikad nisam izlazio prije utakmice, nikad nisam bio u tom smislu neodgovoran."
Atipičan sportaš, intelektualac i roker
Vjerojatno je i ovo jedan od razloga zbog kojeg ga nazivaju ne samo atipičnim sportašem nego i rokerom i intelektualcem.
"Sigurno nisam intelektualac jer nisam završio fakultet, iako se danas mnogi nazivaju intelektualcima. Hipokrizija je svuda danas, pa se ljudi nazivaju intelektualcima, a neka đubrad od ljudi, ne znam već kako bi ih nazvao, ne može nikako biti intelektualac.
Roker, to jesam sigurno, i moji su prijatelji uglavnom sve umjetnici, glazbenici, slikari i glumci. Tu sam sa svojim Dejanom Aćimovićem, evo, prijateljujemo već od ’88., ’89. Sigurno sam u umjetničkom svijetu, nisam prijatelj s ovim tajkunima i političarima, nikad me nisu zanimale te stvari."
Na čelu s jednim od ponajboljih vaterpolista svih vremena, sigurni smo da Mladost čekaju veliki rezultati.