Splitska odbojkašica Barbara Đapić započela je karijeru u OK-u Brda, igrala je u Americi i Europi, a od ove sezone potpisala je za južnokorejski klub Gwangju Pepper Savings Bank.
Kako se živi, trenira i jede u Koreji te znaju li ljudi ondje za Hrvatsku, otkrila je splitska odbojkašica u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.
Kako je u Aziji?
"Dobro, iako je dosta naporno. Trenira se jako puno, pa uopće nemamo slobodnog vremena preko tjedna. Tri tjedna su do početka sezone, pa smo još u fazi priprema", počela je 193 centimetra visoka Barbara, koja je potpisala ugovor od 250 tisuća dolara po sezoni.
Kako izgleda dan?
"Krenemo u sedam s doručkom, na koji svi moraju doći. Jedemo u nekoj menzi koja mi je blizu stana, a zatim je trening u 9:40. Ujutro bude teretana, kondicija, trčanje ili skakanje, ovisi."
Skoro tri sata do treninga?
"Da, na to mi se bilo u početku i najteže priviknuti. Dizati se tako rano za doručak i onda ići kući natrag do devet. Obično nisam gladna u sedam ujutro ako mi je trening u devet. Pa nisam znala što ću raditi u tom razdoblju, u početku bih popila kavu, ali po novom sam uvrstila spavanje u rutinu. Tako do devet već imam jedan spavanac."
Jeste li se priviknuli?
"Jesam, ali trebalo mi je dosta vremena. Inače mi je trebalo manje vremena kad sam igrala u Europi, mo ovdje sam bila smušena četiri dana, i to dobro. Nakon toga je bilo lagano, ali svakako najduže do sada."
Kako su dvije mace?
"Odlično. Stan je dosta velik, pa imaju prostora i lijepo im je. Svaka doslovno ima svoju sobu."
Kakva je hrana?
"Očajna! Ha-ha... A dobro nije baš očajna, ali je dosta začinjena. Stvari koje nisu dosta začinjene stvarno su jako ukusne. Meso je dobro, a najčešće se jede govedina, ima tu i svinjetine, ali najmanje piletine. I to mi nedostaje jer sam najviše naviknuta na nju."
"Imam prevoditelja, ali jezik je i dalje barijera. Primjerice, i ako ne znate njemački, možete se priviknuti, pročitati znakove u prometu, snalaziti se normalno, ali ovdje stvarno ne možete ništa. Znam reći dobar dan, hvala i doviđenja. Iskreno, više od toga i ne pokušavam. No na treninzima kužim što se traži od mene jer ne radi se o kvantnoj fizici."
Najveća razlika na terenu?
"Igra se dosta brza odbojka. I u Europi se ubrzalo, ali ovdje još više. Nakon mjesec dana udaranja tih brzih lopti rekla sam: 'Ne mogu više.' Nemam toliko visoki postotak poena s tim brzim loptama, koliko imam sa svojim 'europskim balunima'. Tu su mi izišli ususret. Tehničari su se navikli na mene. Uz to se dosta igra. Dva puta tjedno igramo baš utakmice, tri seta do 25. Dakle, mi u ekipi jedne protiv drugih, što se u Europi ne događa nikad. Ondje se problemi rješavaju treninzima. Ako imate primjerice loš blok, onda to vježbate."
Prepoznaju li i Hrvatsku?
"Čak i jesu. Najviše po... Šukeru! Naravno, znaju i Modrića, ali Šukera pogotovo jer je pored naše arene i nogometni stadion koji se koristio za Svjetsko prvenstvo 2002. godine. Njima je to bilo jako bitno jer je Koreja tada bila četvrta, što im je bio povijesni uspjeh. Vjerojatno zbog toga najviše pamte i tu generaciju Vatrenih. Meni je bila reakcija: 'Ajme, koji throwback' otkad nisam čula to ime, jer uglavnom sada svi spominju Modrića. Mia Jerkov im je također poznata, kako je igrala u Koreji."
Jesu li putovali u Hrvatsku?
"Dosta igračica bilo je u Zadru zbog reprezentacije. Ostali su išli turistički. No svakako je lijepa promjena otkad sam bila u Americi 2013. Tada je jako malo ljudi znalo za Hrvatsku, ovdje je puno bolje stanje."