Mnogi koji su dovoljno stari i imaju dovoljno dobro pamćenje da se sjećaju nogometne sezone 1996./1997. dandanas nemaju dilemu oko toga tko im je najbolji nogometaš čije su majstorije gledali. Ni Lionel Messi, ni Cristiano Ronaldo, ni Zinedine Zidane, ni Francesco Totti, nego - Luis Nazario de Lima. Skraćeno: Ronaldo. Brazilski Ronaldo ili kako se često može pročitati ili čuti - pravi Ronaldo.
Ta sezona bila je jedina u kojoj je Ronaldo igrao za Barcelonu. Ukupno 49 utakmica u svim natjecanjima, 47 golova i 13 asistencija samo po sebi nestvarna je statistika, ali još impresivnije bile su njegove igre, ta silovitost, brzina i okomitost, lakoća kojom je lomio suparničke obrane.
Glad za novcem tadašnjeg Barcelonina predsjednika dovela je do toga da je poslije samo jedne sezone Ronaldo prešao u Inter, u kojem je situacija bila dobra sve dok ga nisu počele uništavati ozljede.
Prije negoli je teško ozlijedio koljeno Ronaldo je žario i palio u dresu Nerazzurra, a dobio je nadimak Il Fenomeno. Da ga je malo što moglo zaustaviti, demonstrirao je i na današnji dan prije 28 godina.
Inter je 33 minute bio eliminiran, a onda se ukazao Ronaldo
Tog 14. travnja 1998. Inter je u polufinalu Kupa Uefa gostovao kod Spartaka u Moskvi nakon što je u prvom dvoboju igranom u Milanu jedva stekao prednost postigavši pogodak za pobjedu 2:1 u 90. minuti. Uzvrat se igrao na stadionu Dinama u Moskvi, gdje su uvjeti bili katastrofalni. Pored hladnoće, koja i nije bila tako strašna uzmemo li u obzir da se ipak radi o Rusiji, najšokantniji je bio travnjak, koji je možda preciznije okarakterizirati kao nekakvu njivu.
Rusi su se u početku bolje snašli u takvim okolnostima i u 12. minuti došli su do pogotka koji ih je u tim trenucima držao u finalu. Tada je na snazi bilo pravilo gola u gostima, a kako je prvi susret završio 2:1 za Inter, golom Tihonova Spartak je bio u finalu od te 12. do 45. minute. Na scenu je zakoračio Il Fenomeno i izjednačio, a zatim u nastavku (76. minuta) zabio i za totalni preokret i trijumfalni odlazak u veliko finale.