Na današnjoj izvanrednoj press-konferenciji u Maksimiru predsjednik Nadzornog odbora Dinama Miroslav Rožić u pojedinim trenucima svojski se trudio da sebe i svoju alijansu za rušenje Krešimira Antolića i Mirka Barišića odvoji od Zdravka Mamića.
Netko bi pomislio da mu je možda nakana da se predstavi trećim putem u igri za plavo prijestolje.
„One prve zovete ‘mamićevcima‘, a ove druge ‘antimamićevcima‘. Ja sam došao na poziv Mirka Barišića, a ove druge je doveo Zdravko Mamić. Ti drugi sada su za Mamićevo izbacivanje, a njega nema već dugo. U ove posljednje četiri godine bez njega su postignuti najveći uspjesi. To jest činjenica“, kazao je, među ostalim, Rožić, a što bi se moglo protumačiti kao lagani otklon od Mamića.
Krešimir Antolić loša kopija Zdravka Mamića
„Ljudi koji su zatražili smjenu Kreše Antolića imaju samo jedan motiv. Ne žele da klubom upravlja loša kopija Zdravka Mamića! Njima je toga dosta, pogotovo policijskim metodama i spletkama“, rigao je vatru Rožić i priznao ono što već i vrapci na grani znaju – da postoje dvije struje koje se ogorčeno bore za vlast, a o čemu je, uzgred rečeno, potpisani novinar kao jedan od rijetkih javno pisao i govorio davnih dana, i od istih tih ljudi koji se sada bjesomučno tuku za fotelje u plavim salonima proglašavan dezinformatorom i podrivačem kluba. Eto kakvom se lakoćom u tom maksimirskom društvancu okreću šapke i mijenjaju percepcije i mišljenja. Što još jučer proglašavahu groznom laži, već danas je nepatvorena istina. Gacaju u blatu do koljena. I uopće ih nije sram.
Stoga ne bi bilo preveliko iznenađenje da i oni koji još uvijek odaju dojam Mamićevih zagovaratelja uskoro promjene mišljenje. Ne bi im bilo prvi put. Mamić je sve ljude koje danas naziva poltronima koji bez njega nisu ni na WC znali otići, doveo i postavio. A kako ih je birao? Pa, valjda po svojem licu i naličju, kako drukčije. Stoga se ne treba čuditi njihovu karakteru.
Međutim, koliko god se Rožić trudio ostaviti dojam treće strane u ovoj otvorenoj partiji pokera, ipak se jasno može vidjeti na čijoj je strani.
„Možete istjerati Zdravka Mamića iz Dinama, ali ne možete Dinamo iz njega. Tako da ga se tu ne može kontrolirati. On je tvorac ovog Dinama, nalazi se tamo gdje se nalazi u pravnom statusu u kojem je. Ali Dinamo ne može biti talac jednog čovjeka, mislim naravno na Krešimira Antolića“, kazao je Rožić i zapravo otkrio karte.
UDBA i policijske metode
Zanimljivo, na presici se spominjala i zloglasna UDBA. Spomenuo ju je član Skupštine Vlado Bogdanić.
„Član sam Dinama od 1968. Na zamolbu Franje Tuđmana izabran sam u Disciplinsku komisija Dinama. Potpisao sam odluku o izbacivanju šefa zagrebačke UDBA-e iz Dinama. Sad vidim vezu s tim događajima“, kazao je Bogdanić, koji nije precizirao na što je ili koga mislio.
„Pa, kakve su to policijske metode Krešimira Antolića?“ upitali su novinari.
„Javnost je informirana o svemu od jedne ili dvije osobe. Mi ostali smo diskvalificirani, to je klasična policijska metoda“, utvrdio je Bogdanić.
Antolić je bio glavni na tapeti organizatora presice, iako će bolji poznavatelji prilika u Dinamu reći da se glavni sukob zapravo vodi između Mamića i njegova „duhovnog oca“ Barišića, a da je Antolić samo isturena figura u rukama moćnika iz sjene. To se sve bolje vidi otkako su i Mamić i Barišić skinuli rukavice i jasno se odredili.
Rožić je okupljenim novinarima pokazivao neke zanimljive zapisnike. Intencija je bila da se pokaže kako Antolić mijenja status po potrebi.
„Antolić je drugi dan nakon Skupštine promijenio bravu na vratima svog ureda, a na Skupštini nije govorio o devetoj točki dnevnog reda, o poslovanju udruge Nema predaje, ali je kazao da ne može jer je razriješen“, otkrio je Rožić, s jasnom porukom da Antolić u isto vrijeme opovrgava da je smijenjen s mjesta člana Uprave i poziva se na odluku Izvršnog odbora, iako mu je Skupština kao vrhovno tijelo kluba izglasalo nepovjerenje.
Koliko potpisa ima Mamićeva struja?
Indikativno je da se na press-konferenciji nije doznalo koliko su Rožić i ekipa potpisa prikupili za sazivanje izvanredne Skupštine. Tvrde da ih imaju i više nego što je potrebno. Na posljednjoj sjednici sastav Skupštine proširen je sa 77 članova na 79. Po tome bi trebalo biti dovoljno 40 potpisa. Nije teško dokučiti da su i ta dva nova člana za Mamićevu struju, inače ih Skupština ne bi ni potvrdila. Dvije ruke nisu malo jer, kako stoje stvari, vodit će se ogorčena bitka za svaki glas. Upravo iz tog razloga Rožić nije htio otkriti s kakvim snagama raspolaže Mamićeva struja.
Puno toga podsjeća na onu čuvenu izbornu Skupštinu HNS-a iz 2010., kada je bilo svega i svačega, svakojakog uvjeravanja, neki su tvrdili i „zavrtanja ruku“.
„Nećeš razbojniče!“ poklik je Zdravka Mamića koji se najviše pamti s te kontroverzne i incidentima nabijene Skupštine Kuće nogometa.
Puno toga se događalo na Skupštini, a još više iza kulisa u pripremi iste. Dvanaest godina poslije opet je u glavnoj ulozi Zdravko Mamić, tada jedan od čelnika Dinama i HNS-a, a danas bjegunca pred hrvatskim pravosuđem i nalazi se u Bosni i Hercegovini, odakle još uvijek povlači konce u Dinamu, a s druge strane nema Igora Štimca, već je ovaj put za volanom združena Antolićeva i Barišićeva koalicija.
Borba za milijune
Mamić ni izdaleka više nije tako moćan kao što je bio prije 12 godina. Da jest, svega ovog ne bi ni bilo. Antolić bi i dalje pokorno klimao glavom, a Barišić bi tetošio i hvalio svojeg pametnog i nadasve sposobnog „sina“.
Sve bi bilo isto kao i preklani, kada su uredno zanijekali da je Mamić u onoj financijskoj akrobaciji oštetio Dinamo za silne milijune i tako su odbili povrat desetaka milijuna kuna u blagajnu kluba. Malo je reći da je sramotno da se sada predstavljaju kao neki borci za pravdu i pravicu. Sve je to samo beskrupulozna borba za milijune eura i proširenje moći. Briga njih za Dinamo, to je jasno kao dan.
Međutim, to što Mamić nije više što je nekoć bio, ipak ne znači da je u potpunosti ostao bez municije. Puno toga govori protiv Mamića, od aktualne političke situacije koja mu ne ide na ruku, pa do činjenice da je teško vladati i upravljati s distance od nekoliko stotinjaka kilometara, no čini se da Mamić još uvijek ima jak utjecaj u Dinamu, napose u Skupštini.
Ne može se preskočiti činjenica da je svih 17 zaposlenika Dinama, a koji su i članovi Skupštine, glasovalo za Antolićev opoziv. I ostali su pri tome i nakon Barišićeva nedavnog razgovora s njima. To je prilično iznenadilo Barišića, koji je vjerojatno očekivao da će prodaja priče ići lakše.
„Bilo je drugarskog uvjeravanja, predsjednik je razgovarao s ljudima iz radne zajednice. Pa je rekao ‘nisam znao‘... Mi ovdje nemamo nikakve koristi, nitko nije zaposlen. Mi nemamo nikakav lukrativni motiv. Niti ću imati, mogu to potpisati. Nemam ambicije postati predsjednik. Nikad nismo o tome razgovarali. Dok neki drugi jako dobro fakturiraju Dinamo i prekršili su Statut. Mi ćemo spriječiti kršenje Statuta“, kazao je na presici Damir Zorić, kojeg se spominjalo u kontekstu Mamićevih namjera da Barišića pošalje u mirovinu, odnosno počasnu funkciju, a da Zorića instalira na mjesto predsjednika.
Obračun do kraja
Kada je Barišić doznao što Mamić namjerava, čini se da je tu definitivno puklo između njih dvojice. Da je radna zajednica i dalje bila protiv Antolića, to nešto govori, najviše o Antoliću. Možda nisu svi zaposlenici za Mamića, ali izgleda da su još manje za Antolića. Pitanje je zašto? Možda zato što se služili istom ili sličnim autokratskim i nepotističkim metodama.
Na izvanrednoj Skupštini, koja će se održati u roku od najviše 60 dana od predaje potpisa, dakle, najvjerojatnije početkom ožujka, Mamićevoj struji neće biti dovoljno srušiti Antolića, pa čak ni Barišića. Ako Mamić želi vratiti kontrolu na duže vrijeme, morat će napraviti puno veće pometanje. To je posve jasno. Barišić će mu biti najveći protivnik i on to dobro zna.
Ako Mamić izgubi na Skupštini, to će za njega biti kraj utjecaja u Dinamu. Ako djelomično pobijedi, ako to bude tijesna razlika, borba će se nastaviti. Nije teško predvidjeti da će se protivnici poslužiti svim pravnim cakama koje im stoje na raspolaganju. I već se služe. Mamić već odavno ne može računati na gradski i državni aparat. Sve što mu je prije bilo pod normalno, sada je više nego upitno. Znamo da se u Lijepoj Našoj pravni akti nerijetko tumače i provode kako kome paše. I u kojem trenutku, da ne kažemo političkom. Sve što je nekoć bio plitak potok, sada za Mamića može biti dubok mulj. Instrumenti koje je tako zdušno koristio u svoju koristi već su se okrenuli protiv njega. Pa, tko je podmićivao te suce? Nisu valjda sami sebe.
Barišić je tijekom cijele karijere u pravilu bio na pobjedničkoj strani. Ima jako dug staž. Gdje je sve i za koga radio, to samo on zna. Iskusni je to lisac koji zna osjetiti u kojem smjeru puše vjetar. Nije slučajno što se okrenuo baš u ovom trenutku. Odlučio je pustiti Mamića niz rijeku, učinilo mu se to puno oportunijim nego ga još uvijek podržavati, no Mamić se još uvijek grčevito drži rukama za ogradu plavog broda i izgleda da ne misli tako lako odustati. Možda čak ni po cijenu obostranog utapanja?