"Sezona koja je pred nama mora biti stabilizacijska u svakom pogledu." Riječi su to koje je na svojoj inauguracijskoj konferenciji za medije izrekao Goran Vučević, tada predstavljen kao novi sportski direktor Hajduka, koji je u međuvremenu postao sportski direktor u odlasku. Riječi koje u ovom trenutku imaju posebno snažan prizvuk, u trenutku kad su Splićani na šokantan način ispali od Rijeke u četvrtfinalu Kupa, a u prvenstvu sve više zaostaju za Dinamom, koji im u nedjelju stiže na Poljud.
Ušao je Hajduk u aktualnu sezonu bremenit UEFA-inom kaznom i monitoringom krovne europske organizacije, koja je zaprijetila njemu i još nekolicini europskih klubova da će biti izbačeni iz europskih natjecanja ako ne srede financije. U takvim okolnostima, u kojima su se unutar kluba troškovi rezali gdje god se stiglo, ništa drugo nije ni moglo biti najavljeno osim stabilizacije. To što se Hajdukov golemi navijački puk nadao da je to ta sezona u kojoj će se prekinuti prokletstvo čekanja na naslov prvaka dugačko više od 20 godina, to je legitimno, pa i normalno i logično, ali nije bilo realno da će se dogoditi.
U situaciji u kojoj su prodaje bile ultimativni broj jedan za klub, pogled prema broju jedan bio je dozvoljen, ali ne kao nešto da se tamo pošto-poto mora stići već ove sezone, koliko god navijačima to teško bilo prihvatiti.
Garcia je izgradio igru, profilirao mlade i podigao im vrijednost. Što još treba?
U takvim okolnostima na Hajdukovu klupu sjeo je Gonzalo Garcia, jedan od najboljih, a za mnoge i najbolji trener HNL-a. Njegove ideje za građenje igre trebale su se savršeno poklopiti s najavljenom stabilizacijom.
Doista, to se i dogodilo. Hajduk je pod Garcijinim vodstvom igrao dopadljiv nogomet, nakon katastrofe u Albaniji i ispadanja od Dinamo Cityja momčad se stabilizirala i vidjela se i trenerova ideja i struktura igre. Paralelno s time, urugvajski stručnjak u prvoj momčadi pružao je minutažu velikom broju mladih igrača, podigao je vrijednost i cijenu doslovno svima kojima je dao šansu, što se naposljetku Hajduku isplatilo prodajom Branimira Mlačića u Udinese za četiri i pol milijuna eura.
Uz sve spomenuto, na polusezoni je Hajduk zaostajao samo jedan bod za vodećim Dinamom, klubom koji si je ljetos mogao priuštiti da sprži gotovo 20 milijuna eura na odštete za pojačanja. Iz poljudske perspektive, sve je bilo idealno dok se nisu počele igrati utakmice drugog dijela prvenstva.
Ubojiti koktel suspenzija nekih glavnih igrača, ozljeda i iznimno loše realizacije prilika doveo je do kaosa u prve dvije utakmice i kola su krenula nizbrdo. Uspio ih je Garcia zaustaviti i u posljednjih nekoliko tjedana igru približiti onoj jesenskoj razini, no sinoć mu se dogodio potop u dramatičnom i neviđenom raspletu na Rujevici.
Sindrom proljetnog raspada ove godine mora se izbjeći
Tjedan koji je trebao dati odgovore na to hoće li Hajduk i u kojem natjecanju ostati u igri do kraja sezone za trofej sada već zvoni na onaj hajdučki raspad kakav se na Poljudu po pravilu događao proteklih godina. Dinamo bi se nudio na pladnju, Hajduk to ne bi znao iskoristiti, pa je bilo kojekakvih potresa i na samom stadionu u uredima.
Ne bi nas začudilo da nešto slično gledamo i tijekom idućih nekoliko dana, ali tu su sad na potezu ljudi koji vode Hajduk. I da Splićani izgube derbi u nedjelju, da Dinamo ode na +10, Uprava kluba nipošto ne smije dati otkaz treneru Garciji. Puno je više pluseva za njegov ostanak nego minusa, a onaj najvažniji je taj da micanje trenera u trenutku kad izgubi naslov od objektivno boljeg suparnika ne bi imalo veze s onom proklamiranom stabilizacijom. Štoviše, vodilo bi samo u još veći kaos, a to je nešto što Hajduku u ovom trenutku ne treba.