Vlasnici ili predsjednici nogometnih klubova često znaju biti ekscentrične osobe koje donose neočekivane ili nerazumne odluke. Neki se pokažu vizionarima, ali puno češće to budu ljudi koji samo pokušavaju ispasti takvi, a na kraju svom klubu nanesu štetu.
Massimo Moratti čovjek je kojeg je teško smjestiti u bilo koju grupu. Inter je kupio 1995. godine i na njegovom čelu ostao punih 18 godina, tijekom kojih se klub pod trenerskom palicom Josea Mourinha uspio dovesti na vrh Europe.
Nakon Mourinha je krenuo pad, trebalo je svježe rješenje
Sam kraj njegova vlasništva obilježila je, po mnogima, nevjerojatna odluka koju je donio krajem ožujka 2012. godine. Opravdano je tada smijenio Claudija Ranierija, koji je pred kraj mandata imao niz od devet utakmica bez pobjede, od čega čak sedam poraza, ali najveće iznenađenje bila je odluka o nasljedniku.
Umjesto da posegne za provjerenim imenima svjetskog trenerskog vrha, Moratti je na klupu odlučio postaviti Andreu Stramaccionija.
Mnogi su se odmah pitali tko je to, i nije čudno da je bilo tako. Tada 36-godišnji Stramaccioni nije imao nikakva iskustva kao trener seniorske momčadi. Vodio je juniore Intera, s kojima je bio na vrhu Primavere, a osvojio je i NextGen Series, natjecanje iz kojeg je kasnije nastala juniorska Liga prvaka.
Tri trenera nisu uspjela, odlučilo se ići "all in" u nepoznato
Moratti je vjerovao da ima supertalentiranog mladog trenera koji može prodrmati pomalo uspavanu momčad. Nakon Mourinhova osvajanja Europe Inter je pao, nije više pratio taj standard i u manje od dvije godine promijenio je tri trenera: Beniteza, Leonarda i Ranierija.
Stramaccioni nije loše krenuo. U devet utakmica do kraja sezone upisao je pet pobjeda, dva remija i dva poraza. Inter je završio na šestom mjestu i osigurao Europsku ligu.
Iduća sezona, međutim, ušla je u povijest kao jedna od najlošijih u modernoj eri kluba. Moratti je ostao tvrdoglav i vjerovao u svoju odluku pa je Stramaccioni odradio cijelu sezonu na klupi.
Sjećate li se golčine Gige Vukovića na Meazzi?
U Europskoj ligi ispali su u osmini finala od Tottenhama, a posebno se pamti susret protiv Hajduka. Nakon sigurnih 0:3 na Poljudu, Hajduk je na Meazzi slavio 0:2 i ozbiljno zaprijetio Interu. S te utakmice pamti se i golčina Gige Vukovića.
U Serie A Inter je završio tek na devetom mjestu s 16 pobjeda, šest remija i 16 poraza te negativnom gol razlikom 55:57. Bio je to prvi put nakon sezone 1941./42. da je Inter završio ligu s negativnom gol razlikom.
Na kraju sezone uslijedio je rastanak. Moratti je doveo Waltera Mazzarrija, a samo nekoliko mjeseci kasnije prodao klub.
Stramaccionijeva kasnija karijera izgledala je ovako:
- Udinese (2014.–2015.) – prosječan mandat, bez većeg uspjeha.
- Panathinaikos (2015.–2016.) – smatran neuspjehom, otpušten zbog loših rezultata.
- Sparta Prag (2017.–2018.) – također razočaravajuće, nije uspio vratiti klub na staze slave.
- Esteghlal (Iran, 2019.) – imao solidne rezultate, ali ubrzo je otišao zbog problema s klubom.
Posljednjih godina radi uglavnom kao TV komentator i analitičar u Italiji. A tek mu je 49 godine, odnosno sad bi tek trebao doživljavati pravu trenersku zrelost.
Nažalost, ostao je jedan od onih koji su možda samo prerano dobili pravu priliku.