Početkom ove godine Ivan Leko je preuzeo prvu momčad Hajduka, najavljen kao kapitalac koji bi trebao stabilizirati ekipu i biti dugoročno rješenje na klupi Majstora s mora.
Leko je tada naslijedio Mislava Karoglana, čovjeka koji je sad naslijedio - Leku. Iako je Karoglan u ukupno 12 utakmica, od kojih je 10 bilo prvenstvenih, bio bez ijedne izgubljene utakmice na klupi (8-4-0), aklamacije po pitanju njegova ostanka na klupi nije bilo. Tražilo se ozbiljno i poznato trenersko ime, koje je trebalo biti zalog za rezultatski iskorak (u prijevodu: napad na toliko dugo čekani naslov prvaka).
Izbor je pao na Leku, koji je u dosadašnjoj trenerskoj karijeri najupečatljivije rezultate ostvario u Belgiji, gdje je s Antwerpom osvojio Kup, a s Club Bruggeom naslov prvaka i Superkup.
Početak Lekina mandata u Hajduku bio je loš. Od prve utakmice, poljudskog sraza sa Šibenikom, počeo je forsirati svoju omiljenu formaciju 3-5-2 (s modifikacijom 3-4-2-1). To je sustav s kojim je ostvario sve svoje uspjehe kao trener i Leko je znao, premda je na inauguracijskoj konferenciji za medije rekao da voli vidjeti što od igrača ima na raspolaganju pa onda odlučiti kako će igrati, da će igrati u toj formaciji.
Nije to izgledalo dobro, dapače. Hajdukovi nogometaši u tih 3-5-2 djelovali su potpuno izgubljeno i već na prvom gostovanju uslijedio je pravi debakl, poraz 3:0 protiv Istre 1961. Ukupno je u prvih šest utakmica Leko izgubio tri puta i bilo je jasno da nešto ne štima.
Potpuno razotkrivanje uslijedilo je krajem veljače, kada je Hajduk potopljen u najvećem derbiju na Maksimiru. Tada je Dinamo slavio sa 4:0, a odnos snaga na terenu bio je takav da je Leko mogao biti sretan što je završilo sa samo četiri razlike.
Razgovor sa senatorima
Poslije te utakmice, odigrane u nedjelju 26. veljače, Hajduk se nije vraćao u Split, nego je produžio za Slavoniju jer ih je tri dana kasnije čekao dvoboj četvrtfinala Kupa u Osijeku. Bili su smješteni u Vukovaru, a golemo nezadovoljstvo i razočaranost kod svih dionika doveli su do sastanka između Leke i petorice iskusnih prvotimaca.
U otvorenom razgovoru igrači su treneru sugerirali da bi bilo dobro da promijeni formaciju, da se vrati na igru s četvoricom u obrani u kojem god sustavu to bilo, s obzirom na to da se svi bolje snalaze u takvim formacijama (4-3-3 ili 4-2-3-1). Leko je to prihvatio, odlučio se za potonju i Hajduk je proigrao. U Kupu je eliminirao ne samo Osijek u četvrtfinalu nego i Slaven Belupo u polufinalu i Šibenik u finalu. Osvojen je trofej, a prvenstvo je završeno lijepom serijom utakmica (uglavnom pobjeda) bez primljenog pogotka i činilo se da je sve idilično.
Dobio mir u svlačionici, izgubio sebe
Međutim, tog trenutka kada je pristao odustati od sebe, bilo je jasno da je započeo kraj Lekine trenerske epizode u Hajduku. S ciljem da ugasi požar, koliko god vatra velika bila, Leko je pristao na kompromis i počeo igrati ono u čemu se ne snalazi najbolje.
S protekom vremena na površinu je isplivalo koliko zapravo Leko kao trener nema pravi plan B mimo te formacije s trojicom obrambenih igrača, a potvrda te teze stigla je ove jeseni, neuvjerljivim izdanjima u opipljivom uzorku utakmica. Doduše, Leko je prvenstvo otvorio fenomenalno, s pet pobjeda u prvih pet utakmica, ali s dolaskom rujna igra je bivala sve lošija, Hajduk sve više bezidejan i potpuno napadački sterilan, uz tek povremene bljeskove.
Imao je Leko zimus nekoliko opcija. Mogao je, zbog vlastitog digniteta, reći nakon spomenutog sastanka da podnosi ostavku. Mogao je i saslušati senatore svlačionice i reći im "hvala, ali ja ostajem pri svom". Umjesto toga, izabrao je ostanak i snalaženje u novonastalim okolnostima koje su sad došle na naplatu.
Kup će mu ostati kao lijepa trenerska uspomena, s Hajdukom je kao igrač uzeo i dva naslova prvaka, ali s klupe nije išlo.