Kao da nema kraja crnim vijestima. Otišao je u vječna lovišta i Cico Kranjčar, Dinamova igračka i trenerska legenda, maskota slavne generacije iz 1982., jedan od najmilijih Ćirinih sinova.
Kada sam čuo šokantnu vijest, prva pomisao bila je onaj čuveni gol Zvezdi. Vratio sam se u djetinjstvo, odvrtio se film u glavi. Taj let stoji kao zamrznuta slika u vremenu, nešto po čemu će ga mnogi vječno pamtiti. Godinama je bio u špici sportskih vijesti.
Mlinarić je probio po lijevoj strani, zavrnuo u sredinu, a Cico se izvio u zrak, prkoseći silama gravitacije vratio se unazad i potom glavom smjestio loptu u mrežu. Remek-djelo, gol kakav na Maksimiru poslije toga još nismo vidjeli.
Bio je to prvi od 12 Cicinih proljetnih, šampionskih golova nakon povratka s odsluženja vojnog roka. Da je samo to napravio, bilo bi dovoljno da uđe u legendu. A napravio je puno više, i u Dinamu i u bečkom Rapidu, s kojim osvojio dva prvenstva i smatra se jednim od najboljih stranaca u povijesti austrijske lige.
I u Zagrebu i u Beču bio je superzvijezda, igrač i čovjek kojeg su svi voljeli. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je premalo utakmica s obzirom na kvalitetu koju je posjedovao. Nije se odveć žalio, iako je imao napretek argumenta za kuknjavu. Kad bismo mu tu temu otvorili, samo bi pomirljivo slegao remenima i rekao: „Takva su bila vremena, a i bilo je puno dobrih igrača.“
Tehnički gotovo savršen, osjećaj za potez teško nadmašiv. Loptom je baratao kao s najmilijom igračkom. Bio je majstor i na malom nogometu. Možda još veći nego na velikom. Malo tko je u nas tako igrao, možda nitko. Tko ga je gledao, zna o čemu govorim.
Vječna žal ostat će hrvatska reprezentacija. Bio je prvi kapetan. Spremno se odazvao na prvi poziv. Dok su neki još dvojili, Cico nije imao dileme. Svima je bilo znano kako je disao i u onom bivšu režimu, još dok je bio čvrst i naizgled nesalomljiv. Nikada nije skrivao da je hrvatski patriot.
Da se nekoliko godina kasnije rodio, sigurno bi ostavio puno dublji trag u dresu Vatrenih. No zato mu je to pošlo za rukom kao izborniku. Na suveren je način odveo Hrvatsku na ono fantastično Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. Nije završilo kako smo svi htjeli, bilo je i pogrešaka, bilo je i tvrdoglavosti, ali Cico je sigurno sve radio u dobroj vjeri.
Kao trener s Dinamom je osvojio dva hrvatska prvenstva, dodao je još jedno sa Zagrebom. Prvi koji je osvojio prvenstvo, a da nije sjedio na klupi Dinama ili Hajduka. Dvaput je odveo Dinamo u Ligu prvaka. Najviše se pamti ona Cicina pobjeda nad Celticom kada su Modri prvi put izborili najelitnije klupsko natjecanje. Bio je izbornik Crne Gore, radio je u Iranu i zemljama Zaljeva. Vodio je puno klubova i svuda je dočekivan s osmijesima.
Pamtit ću ga kao veseljaka finih manira i zaraznog osmijeha. Unosio je vedrinu gdje god se pojavio. Bio je pravi zagrebački gospodin, uglađeni šmeker, uvijek spreman na čašicu razgovora i gemišt s novinarima u Domagoju, gdje smo proveli bezbrojne noći slaveći pobjede Dinama i hrvatske reprezentacije.
Bio je iznimno duhovit čovjek, često je nas novinare sa svojim antologijskim anegdotama znao nasmijati do suza. Nasmijavali smo i mi njega, posebice Lugi i Židak. Volio je novinare, volio je život.
Na Židakova podbadanja reagirao bi sa prepoznatljivim osmijehom. Negdje si gore sada sigurno nazdravljaju i cere se nama jadnicima dolje. Nema više Židaka, nema Cice, nema Otteka, odavno nema Maslaća… Bila su to stvarno dobra vremena. Zauvijek ćemo pamtiti junake našeg doba. Cico je bio jedan od njih, visoko na listi.