Ne postoji svjedok tog vremena koji je aktivno pratio nogomet i koji će vam negirati da je talijanska Serie A u 90-im godinama prošlog stoljeća bila svojevrsni nogometni NBA. Najbolji nogometaši svijeta dolazili su na Apenine sa svih strana planete, kako iz Južne Amerike tako i iz uglednih europskih nogometnih zemalja poput Engleske ili Njemačke.
Italija je jahala na valu Svjetskog prvenstva koje su organizirali, talijanski klubovi su dobro plaćali i calcio je bit apsolutni hit. Svi su željeli biti tamo, oči cijelog (nogometnog) svijeta bile su uprte u Italiju gdje su mnogi klubovi tražili svojih pet minuta slave mimo onih koji su uobičajeno bili najjači.
Jedan od tih klubova je i Parma koja je te 1990. po prvi put ušla u Serie A. Za talijanske pojmove Parma je relativno mali grad, s 200-tinjak tisuća stanovnika. Desetljećima je njihov klub igrao u nižim rangovima, uglavnom plesajući između Serie B i Serie C, da bi se u drugoj polovici 80-ih počeli sve više primicati mjestu u eliti.
Arrigo Sacchi je udario temelje
Izuzetno je važno u tom smislu bilo dovođenje Arriga Sacchija za trenera koji je sa svojim stilom udario temelje ozbiljnoj Parmi, koju je poslije njegova odlaska u Milan samo trebalo nadograđivati kako bi se dočekao konačni cilj - povijesni ulazak u Serie A koji je potpisao trener Nevio Scala.
Nedugo nakon što se Parma pojavila u društvu najboljih i cijeli grad gorio od euforije, lokalni bogataš Calisto Tanzi kupio je klub. Tanzi je bio na čelu mliječne industrije Parmalat, to je ona tvrtka čiji je naziv kasnije godinama bio na prednjem dijelu Parminih dresova. Zahvaljujući financijskoj snazi Parmalata, Parma je postala klub koji si je mogao priuštiti kupovanje zvijezda i konkurirati onim najboljima.
Kad Zlatna lopta napusti Barcelonu i dođe u Parmu...
Parma je vrlo skoro postala okupljalište ikona, stigli su brazilski vratar Taffarel, švedski reprezentativac Tomas Brolin, kolumbijski čarobnjak Faustino Asprilla, jedan od najboljih talijanskih nogometaša tog vremena Gianfranco Zola, a danas bi u rubrici 'vjerovali ili ne' pisalo da u Parmu dođe osvajač Zlatne lopte iz Barcelone, kao što je te 1995. došao bio Hristo Stoičkov.
Klub 1992. osvaja Kup Italije i odmah u idućoj sezoni i Kup pobjednika kupova (u finalu bolji od belgijskog Antwerpena) kao i Europski Superkup u kojem su nadjačali Capellov Milan (Savićević, Baresi, Maldini, Albertini, Papin...). Prvi od dva Kupa Uefa osvojena u 90-im godinama stigao je 1995. kada su u talijanskom finalu na dvije utakmice bili bolji od Juventusa.