Poznati hrvatski trener Marijo Tot jedan dio karijere gradio je u Kini, gdje je kao dosad jedini hrvatski stručnjak trenirao tamošnja dva kluba iz njihove elitne lige.
Radili ste i u Kini. Može li se povući neka paralela sa Sjedinjenim Državama, gdje ste također proveli nekoliko godina? Kasnije ćemo se dotaći i Saudijske Arabije.
„Bio sam u Kini u zlatno doba njihova nogometa, odnosno lige. Tamo od 2013. do 2019. Tada se počela smanjivati količina ulaganja. Ako uspoređujemo, i SAD i Kina imaju pet puta bolje uvjete nego Hrvatska. Imaju brojnost nemjerljivo veću. Ono što čini veliku razliku je što mi imamo bolje trenere.“
Jesu li naša djeca ipak talentiranija za nogomet?
„Jesu, ali kada imate tako velike brojke, vrlo brzo možete i tamo pronaći talentiranu djecu. Čini mi se da je ključ u sustavu rada, koji je tamo dobar, ali nešto mu nedostaje.“
Paradoks je da je Kina bila u nogometu puno bolja kada je imala značajno manje novca. Plasirali su se na SP 2002., tada ulaganja nisu bila tako velika, a čak i 80-ih i imali su vrlo dobre igrače i reprezentaciju, dok zadnjih godina gube sve redom i nisu ni blizu plasmana.
„Jedan od razloga pada je dolazak prevelikog broja stranih igrača. Na taj način gušili su svoju proizvodnju, a, da se ne lažemo, nije im ni rad bio dobar. U zadnje vrijeme loše su radili, tu nema esencije da bi netko postao dobar igrač. To je sve rezultiralo da nisu bili u stanju izbaciti kvalitetne igrače. Tako da loši rezultati ne čude.“
Čak i krajem 70-ih i početkom 80-ih, kada je Kina bila još uvijek relativno siromašna, sustavnije i pametnije se radilo nego zadnjih dvadesetak godina kada je postala gospodarska velesila i mogla ulagati enormne svote. Kinezi su 80-ih igrali po Europi, sjećamo se Mijua i Đijua u beogradskom Partizanu. Dokaz da je u nogometu program ipak važniji od novca.
„Da, radili su sustavnije, bilo je boljeg programa i pristupa. Sad su u jednom trenutku prelomili da ne žele više tako puno ulagati. Ulažu oni i dalje u akademije, međutim, meni tu nešto nedostaje. Oni imaju super kampove, djeca su tamo smještana cijelo vrijeme. To je nešto što mi je teško shvatljivo. Djeca su tamo kao u nekim rezervatima, praktički zatvorena. Tu žive, treniraju, idu u školu. To je za dijete koje ima 10, 12 ili 13 godina malo teško. Možda to njihov mentalitet može podnijeti, kod nas to ipak ne bi bilo moguće. Mi teško podnosimo odvajanje od obitelji, to je vrlo naporno i stresno za djecu.“
Kinezi su vjerojatno odustali od golemih ulaganja u strance kada su vidjeli da to ne samo da ne donosi rezultate nego je praktički uništilo njihov nogomet, posebice reprezentaciju.
„Pa, to je sigurno jedan od bitnih razloga, vjerojatno najvažniji. Jednostavno su uvidjeli da su efekti upravo suprotni od onog što su oni očekivali. Ispričat ću jednu anegdotu koja je djelomično doprinijela da prestanu trošiti goleme svote. Ja sam bio u Kini taman kada je Tevez došao u Shanghai Shenhuau. Dobio je nevjerojatnu plaću, nekih pedesetak milijuna dolara godišnje. Kada je došao, bio je malo bahat, bezobrazan, omalovažavao je njihov nogomet“, prisjetio se Tot i nastavio:
„Na jednoj utakmici stajao je na terenu cijelu minutu, a da se nije pomjerio. Igra je tekla oko njega, a on se podbočio i stoji na mjestu. Kineze je to silno razljutilo. U medijima se pojavila računica koliko je zarado za tu minutu, valjda nekoliko tisuća dolara. Nastala je velika polemika u medijima. Kinezi su se upitali ima li to smisla, a to sve ne bi bilo tako da on nije omalovažavao ligu, suigrače… Onda je to izgledalo, tako, baš besmisleno. Možda to nije presudilo, ali je sigurno doprinijelo da odluče stati na loptu. Džabe što se Tevez kasnije zainatio i praktički sam rješavao utakmice donijevši klubu domaći Kup“, prisjetio se Tot, a o čemu se još razgovaralo pogledajte u videoprilogu.