Ako ste se ikad zapitali gdje je i što radi čuveni brazilski fantazist i vagabund, za mnoge i ponajveći nogometni "luđak" na prijelazu stoljeća, Djalma Feitosa Dias (53), puno poznatiji kao Djalminha, evo odgovora.
Živi u Brazilu, ali trenutačno je u ljubljenoj La Coruni, galicijskom gradu u kojem je postao poznat širom Europe i svijeta. Promovira dokumentarac o svojoj zapaženoj i nadasve burnoj karijeri.
Iako tvrdi da je ljubitelj matematike i jako dobar s brojevima, racionalnost mu nikada nije bila jača strana. Prije bi mu odgovaralo da je eksplozivni poeta jer takve je partije pružao na travnjaku. Mnogi će reći da zbog burnog temperament i svadljive naravi nije napravio onoliko koliko je mogao s obzirom na gotovo neizmjernu količinu talenta i tehničkih sposobnosti.
Djalminha snimio autobiografski dokumentarac
"Kažu da sam igrao za publiku. Pitam se zbog čega se igra nogomet? Uvijek sam bio svoj i nisam se plašio napraviti nešto što će dignuti navijače na noge", poručuje Djalminha u velikom intervjuu za Marcu.
"Nema više igrača kao što sam ja bio. Ne želim reći da sam bio najbolji ili najgori, to neka drugi sude, ali ne vidim igrače koji igraju nogomet kao što sam ga ja igrao", konstatira brazilski fantazista koji je odigrao samo 14 utakmica za Selecao, dobrim dijelom zbog velike konkurencije, a ponajviše zbog svadljive ćudi.
Nerijetko se tukao sa suparnicima, ali znao se potući i s vlastitim suigračima, primjerice u Flamengu, ili trenera udariti glavom, kao što je to bilo u Deporu. Kazivali su da je lud kao puška, trpjeli su ga jer je bio ekstratalent, no sve ima svoje granice i uglavnom zbog svog ponašanja propustio je napraviti još veće stvari, iako se ne može reći da je napravo malo. Dapače.
Osvojio je brazilsko prvenstvo s Flamengom 1992., a s Brazilom Copa Americu 1997., no u Europi ga se najviše pamti po naslovu prvaka Španjolske s Deportivom 2000.
"Depor se vraća, Riazor je opet pun"
Bio je jedan ključnih igrača slavne generacije čuvene galicijske momčadi, koja je igrala važnu ulogu u španjolskom prvenstvu, pa i Ligi prvaka 90-ih i početkom 2000-ih.
Kako je prošla pretpremijera vašeg dokumentarca u Coruni? Što očekujete od uratka?
"Jako sam zadovoljan. To je vrlo lijepa počast. Posao je dobro obavljen. To jako dobro pokazuje kakav sam bio igrač i kakvo je bilo moje vrijeme u Deporu."
Kako je izgledao vaš povratak u grad u kojem ste bili tako sretni i kojem ste donijeli puno sreće? Prošli vikend bili ste na Riazoru.
"Atmosfera u gradu i na stadionu i dalje je posebna. Riazor je pun, kao u naše vrijeme. Momčad igra dobro. Na putu smo u drugu ligu. Čini se da će se to ovoga puta i ostvariti."
I dalje vas zaustavljaju na ulici kao prije?
"Ma, ludo je! Teško je ovdje doći i imati mir. Ali nije me briga jer me veseli priznanje ljudi."
Što vas je najviše iznenadilo od posljednjeg dolaska u La Corunu?
"Kad dođem ovdje, ostajem kod kuće. Neki dan sam bio na rođendanu, u jednom lokalu s prijateljima. Znam puno ljudi ovdje. Upoznavanje prijatelja mi je najvažnije."
"Depor je mogao dovesti velike igrače, danas je to teško"
Koji vam je bio najbolji trenutak u Galiciji? Možda onaj čuveni povratak protiv Milana u četvrtfinalu Lige prvaka 2004., kada ste u uzvratu nadoknadili 4:1 iz Milana i pobijedili 4:0.
"Najbolji trenutak uvijek dolazi kada nešto osvojite. U nogometu morate pobijediti da biste bili priznati. Uvijek se držim naslova u La Ligi jer to je najvažnije što smo postigli. Veliki preokret protiv Milana bio je fantastičan trenutak, ali na kraju nismo osvojili taj naslov kao što smo to učinili s La Ligom. Stoga mi je taj naslov prvaka najviše ostao u glavi."
Depor je bio posljednji manji klub koji je osvojio La Ligu? Mislite li da je moguće da se to ponovi u Španjolskoj?
"Danas je to vrlo teško jer je klub poput Depora tada imao uvjete za potpisivanje ugovora s igračima visoke razine. Sada je to kompliciranije. Ne samo za Depor, nego za sve. Teško je konkurirati Realu, Barceloni ili Atleticu. Zadnjih 15 godina sve je teže i teže."
"Obožavam matematiku i nogomet"
Bili ste jedan od najčarobnijih igrača u La Ligi. Odakle vam to?
"Svatko ima svoj stil igre, svoje karakteristike. I to morate iskoristiti. Nisam se bojao probati. Mislim da mi je ta osobnost da se ne bojim uvijek puno pomogla."
Stereotip je da nogometaši uglavnom nisu baš dobri učenici, ali vama je dobro išla matematika.
Fran vam je bio najbolji prijatelj, zar ne!?
"Imali smo neke slične karakteristike. Onog dana kada sam ga upoznao, sklopili smo veliko prijateljstvo. Uvijek smo pomagali jedno drugom da rastemo i budemo bolji. Hvala Bogu da smo uspjeli imati veliko prijateljstvo koje traje do danas."
Jednom se Raul na vas jako naljutio. Što je bilo?
"Bile su to nogometne stvar, prirodno je da se u žaru borbe svašta dogodi. Bio je impresivan igrač koji je obilježio povijest Real. Ali, kad si na terenu, uvijek postoji rivalstvo i to je normalno."
Galicijski derbiji sa Celtom bili su jako vrući. S velikim ruskim driblerom Mostovojem također ste imali žestoke okršaje. Bilo je i neke tuče…
"Više nema igrača kao što sam ja bio"
"Ma, nismo imali nikakvih problema. Divio sam mu se kao nogometašu, ali želio sam ga pobijediti. Oboje smo imali puno osobnosti i zato se dogodilo to što se dogodilo. Ali učinili smo da ljudi uživaju."
Bila je priča da imate nogometno igralište kod kuće sponzorirano od Estrella Galicije. Je li to istina?
"Da, imao sam veliki teren. Volio sam igrati nogomet u svako doba. Dolazili bi suigrači i prijatelji pa bi bacili pokoju partiju."
Djalminha je odgovorio i na nekoliko brzopoteznih pitanja:
Najbolja partija u karijeri?
"Utakmica u kojoj sam izašao u drugom poluvremenu, pa opet ušao i zabio za pobjedu 1:0 u derbiju protiv Celte."
Omiljeni stadion?
" Riazor."
Idol iz djetinjstva?
"Otac."
Kako vidi budućnost...
"Zabrinut sam da Brazil ne igra nogomet kao prije. Kada želite angažirati trenere izvana, to znači da želite promijeniti svoju bit. To znači da gubimo hegemoniju. Uvijek smo bili najjači, a sad..."