Stadion Maksimir, 29. ožujak 2003. godine. Hrvatska je igrala važnu utakmicu kvalifikacija za Euro 2004. protiv Belgije, a u dresu s kvadratićima prvi je put nastupio tada 29-godišnji Dado Pršo.
Iza njega je već tada bila prava filmska priča – nakon što se nije probio u hrvatskim klubovima, otišao je u Francusku gdje je igrao u niželigaškim klubovima i usput radio kao automehaničar, gotovo odustavši od nogometa. Sudbina je htjela da ga u jednom prijateljskom susretu primijeti Monacov trener Jean Tigana i dovede ga u Kneževinu.
Tamo je polako, najprije uz posudbu u Ajaccio, krenuo njegov uspon prema najvećim pozornicama – dvama velikim natjecanjima s Hrvatskom i finalu Lige prvaka s Monacom protiv Mourinhova Porta, uz ona nezaboravna četiri gola Deportivu u procesu. Životni put koji po mnogočemu podsjeća na onaj Jamieja Vardyja, koji je u sličnim godinama postao zvijezda i reprezentativac.
Vatreni su sišli s pozornice, tražili su se spasitelji
Vratimo se na Maksimir – Hrvatska je odigrala maestralno i slavila s 4:0, a Pršo je zabio drugi gol: sjajno je pogodio glavom nakon ubačaja Mikija Rapaića.
Bila su to poprilično teška vremena za Vatrene; generacija originalnih Vatrenih sišla je s pozornice nakon SP-a 2002., a nezahvalnog tranzicijskog posla uhvatio se Otto Barić. Što god mislili o njegovu mandatu, mora se priznati da njegov posao, pogotovo s obzirom na uvijek visoka očekivanja javnosti, nije bio nimalo lagan.
Momčad se krpala sa svih strana; strijelac trećeg gola tako je bio već zaboravljeni ''Nijemac'' Tomislav Marić, tada napadač Wolfsburga rođen u Heilbronnu. Kreativac u vezi bio je Đovani Roso, tada već 31-godišnjak, velika zvijezda u Izrealu, ali baš i ne izvan njega - i on je tek u tom ciklusu dočekao debi za reprezentaciju.
Pršo je vukao Vatrene na svojim leđima - doslovno i metaforički
Najjača snaga Vatrenih tada je bila sjajna obrana, dok je u ofenzivnom dijelu momčadi bilo kudikamo manje rješenja. Tu je na scenu stupio Pršo, prometnuvši se u pomalo neočekivanog heroja i centarfora koji će povući Vatrene na svojim leđima - metaforički i doslovno, jer za njega se često govorilo da mu je lakše igrati s protivnikom na leđima nego kad je slobodan.
Bio je to njegov prvi od 32 nastupa i prvi od devet golova. Neki od njih bili su jako bitni, poput onog na kraju baš tog kvalifikacijskog ciklusa, kada je u dodatnim kvalifikacijama u Sloveniji progurao loptu ispod Dabanoviča i pogurao Hrvatsku na EURO. Pamti se s tog natjecanja i ona golčina Francuzima kada je ljevicom probušio Bartheza…
Ipak, više od golova, iza njega su ostali hektolitri znoja, tko zna koliko modrica iz bespoštednih okršaja s protivničkim stoperima, bezbroj dobivenih duela, nebrojeni kvadrati prostora otvorenog suigračima. A sve je počelo te proljetne večeri na Maksimiru, kada je Pršo, prilikom izlaska iz igre u 76. minuti, prvi put dobio aplauz hrvatskih navijača.