Dok kosovski mediji slave povijesnu pobjeda Ballkanija nad velikim hrvatskim klubom, kako nazivaju Dinamo, barem pola Hrvatske crveni se od stida.
Blamaža je najadekvatnija riječ za to što je Dinamo odigrao i kako je izgledao u Prištini. Naricanja zbog manjka kvalitetnih pojačanja potpuno su promašena jer nije se igralo protiv nekog bundesligaša ili barem grčkog ili turskog prvaka, već prvaka Kosova.
Ako Dinamo nema kadar za Konferencijsku ligu i ovakvu skupinu, što bi tek mogao reći trener Ballkanija, momčadi koja ima najslabiji renking u najslabijoj UEFA-inoj ligi i na Transfermarktu vrijedi petnaestak puta manje od Dinamove ekipe.
Jakirovića ništa ne može oprati
Sergeja Jakirovića ništa ne može oprati, iako je jasno da nije jedini krivac, a ni najveći. Nakon smjene Igora Bišćana doveden je da provede šok-terapiju i izvuče momčad iz gliba, a ispalo je da ide u obratnom smjeru.
Modri su se pod Jakirovićem još više zakopali u blato i, kako stvari stoje, teško će se iz njega tako brzo iskopati. Slijed rezultata i igara na jačim gostovanjima to jasno govori: Prag, Split i šlag na torti - Priština.
Čak i kada se pobjeđivalo, igra je bila slaba. Dinamo je po svemu trebao izgubiti i u Osijeku, do pobjede su ga iznijele same vile i šeprtljavost Osijekovih igrača.
Nalet iskrenosti ili traženje alibija
Jakirović je sinoć u naletu iskrenosti sam priznao da je bruka to što je Dinamo odigrao, ali dodao i da se čini kako je to maksimum u ovom trenutku. Drugi dio rečenice zvuči kao alibi, ne znam na što je točno ciljao, ali čini se da je aludirao na kadar kojim raspolaže. No ako je to maksimum igre protiv megamomčadi Ballkanija, onda se može postaviti i pitanje je li to njegov trenerski maksimum?
Sinoć je poručio da će do jutra razmisliti hoće li ponuditi ostavku. To smo već čuli milijun puta od raznih Dinamovih trenera, ali nismo dočekali da sami odu i odreknu se otpremnine. Je li to bila samo jeftina parola i pokušaj saniranja štete, pokazat će idući sati. Ako je suditi po onom kako je napustio Rijeku, teško da se mogu očekivati herojski potezi.
Jakirovića stigla karma
Cinici će reći da je "nevjernog" Jakirovića stigla karma zbog ono što je napravio Rijeci, ali ne bih išao tako daleko jer je ta priča malo dublja i više nalikuje na igrokaz. No, bez prevelikog moraliziranja, može se postaviti pitanje koliko je Jakirović zapravo pronicljiv i je li dobro odvagnuo situaciju?
Dinamo jest Dinamo, naravno da je izazov, ali trenutak nije bio baš idealan da se zajaši divlji mustang. Pitanje je trenutka i procjene kada treba skočiti na drvo za golubom, pogotovo ako u ruci već držiš lijepog vrapca.
Ako Jakirović misli da Dinamo nema dostojan kadar, a takvu poruku šalje kada govori o maksimumu momčadi, onda se postavlja pitanje zbog čega je napustio Rijeku, koja je sklopila doista potentnu momčad i s njom se, realno, mogao boriti za prvaka?
Lako je biti general poslije bitke, ali trenutačno izgleda da je napravio kobnu pogrešku. Htio je kruha preko pogače, napustio je ambicioznu momčad i sređenu sredinu i došao u totalno razdrmani Dinamo na svim razinama.
Loša procjena
Čini se da je loše procijenio, a i to nešto govori o trenerskim sposobnostima. No i dalje ostaje otvorenim kako je do svega došlo i što se u pozadini događalo. Kako god, sam je sebe ubacio u neobrano grožđe i nitko mu nije kriv.
U iščekivanju daljnjih poteza maksimirskih neimara možemo samo osluškivati vijesti s Maksimira i naslućivati kako će se razvijati situacija. Jasno je da se traže krivci, odnosno oni na koje će se svaliti krivica.
Povijest nam govori da je u ovakvim situacijama netko uvijek morao platiti ceh. Kada se zaredaju loši rezultati, dakako da je trener u pravilu uvijek prvi na udaru, Uprava nikada nije sama sebe smijenila, ali možda će se ovaj put dogoditi iznimka. Puno toga govori da bi Dario Šimić prije Jakirovića mogao doletjeli na pedalu čelnika Dinama. Već je stvorena klima da je on glavni krivac za loše određeni prijelazni rok, pa onda i za cjelokupnu kriznu situaciju.
Traži se krivac
Šimić nominalno nije sportski direktor, ali kada upitate predsjednika Mirka Barišića nešto o sportskoj politici maksimirskog kluba i tko je za to zadužen, on brzopotezno upire prst prema Šimiću i stožeru.
Po starom i oprobanom receptu, krivnja se u Maksimiru prebacuje na drugoga. S kim god da razgovarate, reći će da je krivac netko drugi. E, sad, Šimić jest odgovoran i logično je da snosi posljedice, ali ostaje otvorenim kolika je razina njegove odgovornosti.
Je li baš on glavni krivac i što je, realno, mogao ili što nije mogao učiniti? Koliko su mu i jesu li mu bile vezane ruke? To su sve otvorena pitanja, točna istina još uvijek se ne zna.
Kao i Jakirović, i Šimić je sam sebe doveo u ovu situaciju. Prihvatio je posao i uporno odbijao izaći u javnost. Davno je mogao objasniti svoju situaciju, pa i dati ostavku na vrijeme ako je mislio da je prevaren ili ako se njegov angažman pretvorio u nešto što nije htio.
Zašto Šimić šuti?
Međutim, i on i Bišćan, naivno ili ne, izabrali su šutnju i na kraju će ispasti da su izgorjeli začepljenih usta. Ako vas je netko izigrao, ako vam ne daju da radite, zašto nastavljate plesati u istom kolu? Uostalom, jako su dobro znali što u Maksimiru i hrvatskom nogometu općenito znači obećanje i koliko košta obećati. Pa, nisu živjeli na Marsu, dobro znaju o kakvim je ljudima riječ i u kakvu se priču upuštaju.
U Plavim salonima caruje licemjernost, jednostavno se natječu tko će prije sa sebe skinuti odgovornost, ali uredno bi vodili klub i bili glavni. Naravno da suštinska odgovornost leži na čelnim ljudima, oni vode klub i donose glavne odluke, pa tako dovode i kadrove.
Ali netko je pristao na suradnju s njima i još nije progovorio ni riječ. Zar očekuju da ih netko drugi brani i podmeće leđa, a oni da mudro šute!? E, pa ne može tako.
Tu dolazimo do pitanja časti, poštenja, morala i osobnog digniteta. To vrijedi za sve nas. Ljudi koji sve to imaju ne dopuštaju da se s njima netko poigrava i ne pristaju na trule kompromise, pogotovo zbog sinekura i fotelja, da ne kažem provizija i bogatih ugovora.