''Svi smo mi za Bandića!'' grmio je izvršni predsjednik Dinama Zdravko Mamić u rujnu 2009. uoči izbora za predsjednika Republike Hrvatske.
''Ako se Bandić kandidira, imat će podršku Dinama'', otvoreno je poručio tadašnji službeni, a današnji neslužbeni šef maksimirskog kluba, uz dodatak da je spreman i za nešto više od puke verbalne podrške:
''Nitko me to još nije tražio, ali spreman sam dati novac ako bude trebalo.''
I da ne znate ništa osim navedenog, dovoljno je da shvatite kakve su bile veze između pokojnog zagrebačkog gradonačelnika i već godinama najboljeg hrvatskog kluba, odnosno njegovih čelnika.
Milan Bandić naposljetku se nije kandidirao na spomenutim predsjedničkim izborima, iako je žarko želio, ali to i nije bitno za postavljenu tezu. Poanta je jasna.
Iako je Bandić u to vrijeme još uvijek bio visoki dužnosnik SDP-a, nimalo mu nije smetalo što su isti ti čelnici maksimirskog kluba dvije godine prije na nezapamćen način promovirali naoko mu suparnički HDZ.
Potpora Bandiću i Sanaderu
Iz ove perspektive to ne izgleda odveć čudno i kontradiktorno, ali u ono vrijeme svijest širokih masa ipak nije bila na današnjoj razini. Danas je mnogima jasno da među glavnim političkim strankama nema većih razlika u bitnome, da su dnevnopolitičke bitke više-manje kabaretne predstave, čista opsjena, fasada za zakulisne igre. Kad zastor padne, svi zajedno idu na janjetinu.
Naravno, oni pronicljiviji znali su to i davno prije, ali mnogi su desetljećima gutali priču. Nije da su i danas svi progledali, daleko od toga, ali probuđenih je ipak znatno više.
Kako god, uoči parlamentarnih izbora 2007. u dnevnom tisku objavljeni su veliki oglasi potpore HDZ-u i njegovu tadašnjem predsjedniku i Mamićevu kasnijem supatniku Ivi Sanaderu. Preko cijelih stranica kočoperio se slogan ''HDZ u srcu'', s dekoriranim Dinamovim grbom i tekstom podrške, a sve garnirano potpisima modrih nogometaša.
Na izravnu zapovijed glavnog šefa Dinamo je javno dao podršku jednoj političkoj stranci. Time je teško povrijedio ne samo ugled i tradiciju nego i statut kluba, koji je oduvijek nosio predznak hrvatstva, ali ne i izravnog miješanja u politiku, barem u ne tako inflagrantnom obliku.
Tu je prvi put pregažen princip nemiješanja u dnevne političke procese, a drugi put u opisanom slučaju Bandićeve neuspjele utrke za SDP-ova predsjedničkog kandidata.
Doduše, ne tako bjelodano, s plaćenim oglasima u novinama i iznuđenim potpisima igrača, što je posebno gadljivo, ali navedene izjave decidirane su tako da ne trebaju dodatna pojašnjenja.
Odnos s Bandićem počeo pucati posljednjih godina
Odnos gradonačelnika Bandića i Dinama, odnosno Mamića, kojeg njegovi sljedbenici nerijetko poistovjećuju s Dinamom, a ni njemu nije strana krilatica ''Dinamo, to sam ja'', ušao je u turbulentne vode tek posljednjih godina. Koincidira s pravosudnim problemima u koje su u međuvremenu obojica upala. Bandić se za života nekako izvukao, Mamić još muku muči i moli se da ne završi iza rešetaka.
Tek otad je taj odnos ambivalentan, a do tada se može reći da je bio gotovo pa idiličan, što najbolje govore navedene izjave. Svjedoci smo da je Mamić godinama, posebice u jeku najveće Bandićeve moći, bio izrazito blagoglagoljiv prema sada već bivšem gradonačelniku. Mamićevih panegirika o Bandiću na press-seansama u Maksimiru naslušali smo se za dva života.
Mamić se nekoć iz petnih sila trudio ostaviti dojam neraskidive veze s Bandićem i njegovom političkom i inom kamarilom, nadzemnom i podzemnom. Tih godina bili su kao prst i nokat. Iz čega je proizlazila ta veza? Naravno, u pozadini svega bio je interes. On je vječan, a sve ostalo je prolazno, posebice kod takvih tipova.
Grad Zagreb izdašno financirao Dinamo
Bandić je bio proklamirani ''hranitelj'' svega i svačega, skoro pater familias za mnoge sportske i ine djelatnike. Neki će reći da i ne treba to "skoro". Treba vratiti film unazad i vidjet ćete da Dinamo u Mamićevoj eri nije oduvijek plivao u novcu. Dapače, bilo je tu velikih financijskih problema. Početkom 2000-ih, pa i duboko u prvom desetljeću novog milenija, donacije Grada Zagreba bile su Dinamov pojas za spašavanje u olujnom oceanu.
Ako je još jedan Dinamov hranitelj, kako Mamić voli tepati Mirku Barišiću, spasio klub od propasti sa sponzorskom injekcijom od dva milijuna eura, onda nije teško zaključiti koliko su klubu značile gradske donacije koje su se godinama kretale između 30 i 40 milijuna kuna na godišnjoj razini.
Primjerice, Dinamo je na ime gradske podrške sportu dobivao 23 milijuna kuna, od čega je 17 išlo na održavanje stadiona, a šest za natjecanja, škole nogometa i slične aktivnosti.
Zagrebački Holding u škrabicu je ubacivao oko 7,5 milijuna kuna, 6,5 milijuna kuna kapnulo bi od gradske podrške vrhunskom sportu, a Turistička zajednica dodala bi između 3 i 6 milijuna kuna. I to nije sve, poglavarstvo je znalo aktivirati lijepe iznose u slučaju hitnosti, pa je Dinamo, primjerice, 2007. dobio blizu 350 tisuća kuna za održavanje instalacija.
Javni novac temelj jakog Dinama
Gledajući u kompletu, taj je novac zapravo bio presudan za funkcioniranje kluba, dao mu je vrijeme za konsolidaciju i omogućio postupan rast.
U to vrijeme Dinamo nije imao ni izbliza tako veliki proračun kao posljednjih godina. Odnosi su bili drugačiji, po indeksu cijena novac je više vrijedio, plaće igrača bile su manje, kao i ukupni troškovi. Tada je to bila jako velika svota, a ni danas nije mala. Mnogi klubovi u HNL-u mogu samo sanjati takvu potporu domicilnog grada.
Budući da je imao presudnu ulogu u raspodjeli gradskog novca, odnosno poreznih obveznika, može se slobodno reći da je Bandić praktički udario temelje Dinamu kakav danas poznajemo. Ili je barem dobrano zaslužan za to. On je preko svojih političkih veza utro put Mamiću i štitio mu leđa kad bi zagustilo.
I zato ne treba čuditi zbog čega mu je Mamić davao nedvosmislenu podršku. U principu su zajedno delali na tom projektu. Bio je to čvrst pakt. Mamić je imao viziju u glavi, a Bandić punu gradsku blagajnu u rukama. Cilj je bio tvornica novca, što je posljedično dovelo do stvaranja moćnijeg kluba. Neki će reći da se radilo prije svega za vlastiti džep, što je vjerojatno točno, ali ne može se poreći da je nešto i stvoreno. Jedno iz drugog proizlazi, neraskidivo je vezano.
Kad je trebalo podijeliti kolač...
Tijekom provedbe plana nije bilo većih problema. Zlobnici će reći da su problemi došli kada je na red došla podjela kolača. Kako god, Bandićev utjecaj na procesu u Dinamu nikada nije sasvim prestao, ali kopnio je kako je maksimirski klub počeo sve više zarađivati od prodaje igrača i UEFA-inih nagrada i kako se postotni udio gradskog novca u proračunu kluba počeo smanjivati.
Cifre su se s godinama i u masi smanjile, međutim Grad nikada nije prestao financirati. Danas se ta cifra kreće oko 20 milijuna kuna i ide uglavnom na održavanje stadiona i hladni pogon. Kad se sve pomnoži s otprilike 20 godina, doći ćemo do nekoliko stotina milijuna kuna. Nećemo pogriješiti ako kažemo da se možda radi i o pola milijarde kuna.
Postoje službene brojke. Sve se lako može zaključiti i po izvještaju Gradskog ureda za sport i mlade Grada Zagreba koji je objavljen prije tri godine. U razdoblju od 2006. do 2017. porezni obveznici financirali su Dinamo s 273.721.371,12 kuna. Tu još treba dodati i 30 milijuna kuna koje je Holding uplatio u razdoblju od 2006. do 2010., dok su podaci o uplatama Turističke zajednice ostali službeno nepoznati. Dakle, u samo 11 godina uplaćeno je više od 300 milijuna kuna.
Natjecanja u obećanjima gradnje novog stadiona
Drugo najzanimljivije poglavlje priče o Bandiću i Dinamu svakako je nikad realizirana ideja izgradnje stadiona. Bandić je godinama obećavao po principu: što me košta obećati, pogotovo kada ide u predizborne svrhe. Obećavali su i Dinamovi čelnici da će sami pokrenuti izgradnju, ali nikako da krenu.
Teško je reći je li Bandić ikada mislio ozbiljno kada je obećavao da će napraviti nešto u vezi s tim. Ako i jest, vjerojatno bi mu se brzo razbistrilo. Što god tko mislio o Bandiću, bio je prepreden političar, s visokom socijalnom inteligencijom. Znao ja kako s pukom izaći na kraj, to mu se mora priznati. O znamenitoj zagrebačkoj malograđanštini davno su zborile i puno viđenije face od Bandića, no malo tko je to tako vješto iskorištavao kao ''doživotni gradonačelnik''.
Bandić je bio u političkom usponu kada je započela obnova Maksimira krajem 90-ih. Sve se pretvorilo u veliku aferu koja je politički jako naškodila ondašnjoj HDZ-ovoj nomenklaturi u Zagrebu. Ostali su repovi koji do današnjih dana nisu posve iščezli. Ne samo zbog toga, ali dobrim dijelom i zbog toga, HDZ se nikada nije oporavio u metropoli.
Ruglo na kraju gradu uvijek iznova podsjeća na prljavu rabotu koju bi cinici nazvali oružanim prepadom, da ne kažemo pljačkom, koja nikada nije sankcionirana, ali je imala odjek koji traje i traje...
Zagreb nema novca za gradnju stadiona na dosadašnji način
Bandić je dobro naučio lekciju: ne ulazi u velike projekte koje možda nećeš uspjeti završiti jer će građane, a još važnije glasače, godinama podsjećati na onoga koji ih je pokrenuo. Od nedovršenog stadiona nema negativnijeg publiciteta, ma kakve bolnice, mostovi, spalionice, otpadi, kolektori i ostali bakrači.
Preminulom gradonačelniku bilo je kristalno jasno da u Zagrebu nema dovoljno novca da se sve ptice grabljivice namire i da se stadion do kraja izgradi. Zna se kako stvari funkcioniraju; sve što se radi mora se pomnožiti najmanje s deset, a gdjegod i sa više stotina. Nisu li neke stvarčice u izgradnji žičare bile i 200 puta skuplje nego što bi trebale!?
Što mislite, kako bi to bilo sa stadionom? Sigurno puno drukčije, ali kad bismo si lagali i pričali bajke. Pa sjećamo se kolika je cifra izbačena na prvom međunarodnom natječaju 2007. za dovršetak stadiona. Okruglo 4,5 milijarde kuna, s dodatkom da se ne znaju kakve su jačine maksimirske podzemne vode, pa će to možda biti i osjetno više. Bandić je bio sve samo ne naivan.
Jako dobro je znao da je pametnije (po njega i njegovu kliku posebice) graditi fontane i slične objekte za koje je bio prilično siguran da će biti dovršeni, a ako se i ne dovrše, nikome neće upadati u oči. Politički je rizik puno manji, a zarada opet dobra. Sve navedeno je samo moj osobni dojam, ne morate se složiti.
Pisati o političkoj, pa i sportskoj ostavštini bilo koga netom nakon smrti dotičnog nezahvalan je posao, a kamoli o takvoj kontroverznoj personi. Bandićeva ostavština raščlanjivat će se godinama.
Obilježio je u svakom pogledu posljednja dva desetljeća hrvatske metropole. Bio je toliko moćan da se oko njega sve vrtjelo, bez njega se ništa nije moglo, to je činjenica, kao što je i činjenica da je Grad Zagreb ostavio u ogromnom dugu (službeno milijardu, neslužbeno dvije milijarde eura), a zasjeo je u sedlo kada je gradski dug bio nepoznanica. Nije ga bilo unatoč ratu i svemu što se događalo.
Voljeli su ga ponajprije oni kojima je kapom i šapom davao, ruku na srce, među njima je bilo i puno sportaša i sportskih klubova. Prema nekima je doista bio široke ruke, uz malu sitnicu: plaćao je našim novcem, građana Zagreba, poreznih obveznika. Međutim, neoboriva je činjenica da je unatoč brojnim aferama svaki put pobjeđivao na izravnim izborima. Najdemokratskije. Da parafraziram Josepha de Maistrea: kakav narod, takva i vlast. Kome pravo, kome krivo.