Marko Zeljko ima 28 godina, dolazi iz Sesveta i bio je prvak Hrvatske u svim dobrim uzrastima. Sedam puta bio je seniorski prvak, osvojivši zlato za pet različitih klubova. Kako on sam kaže, zovite ga hrvatski Ibrahimović. A otkako natjecateljski boksa, u Hrvatskoj je izgubio tek jedan meč.
Time je zapravo započeo svoju vrlo zanimljivu priču.
"Počeo sam 2008. godine u Sesvetama. BK Sesvete je bio izuzetno jak klub s kvalitetnim trenerima. Jako se dobro radilo sve do jednog trenutka kad je malo zastalo. Bono Bošnjak je današnji predsjednik saveza, a to je bio njegov klub. Tog trenutka kad je postao predsjednik on nam je došao i iskreno rekao da mi više nismo njegovi boksači nego da su svi boksači u Hrvatskoj njegovi boksači. I to je tako bilo", ispričao je Marko, otkrivši kako nakon toga nije bio zadovoljan nekim potezima u Sesvetama, ali da je zbog osjećaja pripadnosti ostao u Sevetama i Zagrebu trenirati, dok je nastupao za druge klubove.
Student boksa koji je započeo zbog Muhammada Alija
S Markom smo razgovarali u dvorani BK Lokomotiva, možda i najstarijoj boksačkoj dvorani u regiji, gdje se pripremao za ovogodišnje državno prvenstvo. A povezano na gore navedeno, dodao je nešto o svom boksu.
"U tom svemu, što sam mijenjao puno klubova, na početku karijere sam dobio jako dobar savjet od Stipice Brekala. Rekao mi je da poslušam svakoga, ali da ne uzimam savjet u cjelini, nego dio koji meni odgovara. Tako sam od svakog trenera učio ponešto. Od svakog sam ponešto upio i stvarao svoju cjelinu. Zato me možda i zovu najboljim tehničarom u državi, nekim tko boksa stilski najljepše i zanimljivije. I to ne zato što tehnički dobro odradim nego ljudi kad gledaju borbu vide nešto drugačije. Otiđite na državno prvenstva i među 200 borbi vidjet ćet uvijek sve isto, osim u moje tri", rekao je nešto s čime su zapravo jako dobro upoznati svi pratitelji hrvatskog boksa.
Boksači imaju različite uzore i razloge zašto su krenuli s boksom. Kod Marka je za sve zaslužna njegova potraga za smislom postojanja te jedan film.
"Otkako sam bio mali uvijek sam se pitao koja je svrha života i zašto smo tu. Jednom sam onda pogledao film Muhammada Alija. Iako je on već tad bio u svojim starim danima, vidio sam da ljudi još o njemu pričaju i da se o njemu snimaju filmovi. Shvatio sam tada da je on dobro iskoristio svoje vrijeme na zemlji i ostat će upamćen. Isto sam tada shvatio da moram napraviti nešto od sebe, da se zna za moje ime i da ne bude da sam uzaludno prošao kroz život i ništa napravio. Kad sam pogledao film odmah sam počeo trenirati boks. Poklopilo se da se baš tada otvorio boksački klub u Sesvetama", započeo je tu priču, nastavivši:
"Prvih godinu dana boksa postojao mi je samo Muhammad Ali, nitko drugi. On mi je bio kralj boksa. Ali, onda sam shvatio da trebam gledati i druge boksače jer imam što naučiti. Prvih godinu dana boksa sam temeljio na tome kako ću ja plesati, eskivirati i pikati. Onda sam shvatio da je boks znanost, da treba jako puno ulagati i naučiti od drugih boraca. Ja sam student boksa, sve sam boksače gledao. Znao sam si pustiti meč od 12 rundi i onda kopirati boksače, sve što on napravi u meču, ja to izvedem."
Bez pomoći obitelji bi vjerojatno odustao
Biti boksač u Hrvatskoj nije lako. Postoji stipendija koja nije velika, a kao sportaš se nije lako stalno zaposliti jer jednostavno nije moguće dobiti slobodne dane uvijek kad zatreba. Kako za treninge, tako naravno i za natjecanja. Marko je zbog toga jedan od onih koji je uz boks radio razne poslove, no sam priznaje da bez pomoći obitelji, u prvom planu brata, ne bi napravio ovo što je, odnosno da se vjerojatno boksom toliko dugo ne bi bavio.
Sedam puta je Marko bio prvak u velter kategoriji, a zanimljivo je navesti kako je na tlu naše države doživio samo jedan poraz u cijeloj dosadašnjoj karijeri.
"U Hrvatskoj me je pobijedio jedino Petar Cetinić. A u Hrvatskoj nisam boksao samo protiv Hrvata, nego su tu bila i međunarodna natjecanja. On je jedini koji me je uspio pobijediti, 2018. godine u polufinalu državnog prvenstva. Revanširao sam mu se odmah iduće godine, tada ponovno osvojivši naslov, a dobio sam i pehar za najboljeg boksača. Četiri puta sam bio najbolji tehničar i tri puta najbolji boksač, to je kroz cijelu karijeru, od mlađih kadeta do seniora. Prvak države sam bio kao mlađi kadet, kadet i junior. Svakako mi je najveći uspjeh bio kad sam iste godine postao kadetski i juniorski prvak. Kad sam bio u mlađim kategorijama bio sam puno dominantniji nego kao stariji. Malo se tada ozbiljnije treniralo."
Kolovoz prošle godine i teška prometna nesreća
Sedmu seniorsku titulu osvojio je u veljači ove godine, no ona mu je svakako najvažnija do sada jer ju je osvojio na natjecanju na kojem praktično nije trebao niti biti. Naime, izbjegao je tragediju, a što se točno dogodilo, detaljno je ispričao.
"U kolovozu prošle godine otišao sam s djevojkom na more. Trebali smo biti 15 dana, ali već trećeg nam se dogodila teška prometna nesreća. To je bilo na cesti između Fažane i Pule, polularno je zovu cesta smrti. Mi smo se vozili 60, dečko je pretjecao brzinom preko sto i zabio se frontalno u nas. Prvih par trenutaka se baš i ne sjećam, film sam nazad dobio tek u bolnici. Mi smo bili u Renaultu Twingu iz 1998. godine. Došli smo kod prijatelja koji je bio na sezoni, trebali smo ići na večeru u Pulu i onda se to dogodilo", ispričao je, okrenuvši se detaljno samoj nesreći:
"Prvo je jedan auto išao prema nama i on se uspio vratiti u svoju traku. Sjedio sam iza. Okrenuo sam se za njim i u tom trenutku je doletio drugi auto. Ja nisam ni vidio što se događa, niti sam vidio udarac. Djevojka i prijatelj su gledali kako ide u njih i pomirili su se s tim da su gotovi.
Tu je drama zapravo tek krenula.
"Nemam sliku prvih desetak minuta, dok nas nisu doveli u bolnicu. Djevojka mi je ispričala kako sam u hitnoj imao tlak 60/40, nakon čega su me oni pitali kako mogu stajati, a ja sam im odgovorio da sam boksač. U bolnici mi se počeo vraćati film, ali sam bio u svojevrsnom nokautu jer sam dobio udarac u potiljak i šivali su me na par mjesta, cijela mi je glava bila krvava. Ja sam zapravo bio dobro, sve dok nisam vidio najgoru ozljedu koju sam zadobio. Podigao sam hlaćice i vidio da jako krvarim. Stvarno je bilo puno krvi i tu sam se šokirao, baš sam se prepao i ozbiljno shvatio što se događa. Bilo je teško", otkrio je, dodavši kako je bilo i problema sa samim pružanjem pomoći:
"Djevojku su mi htjeli pustiti s hitne, mislili su da joj nije ništa. A pukla joj je prsna kost i ključna kost s pomakom, što se saznalo tek kasnije. Mene su vodili na slikanje pa sam pitao zašto nju neće, a oni su mi rekli da imaju drugih pacijenata. Tada sam im rekao, ako se ona ne vrati tu za deset minuta sa slikama, da se ne mogu ustati, ali da ću se nekako ustati i početi tuči sa svima njima. Onda su to napravili i dobila je nalaze. Htjeli su je pustiti s hitne, a dva dana kasnije je operirana."
Markovom prijatelju, koji je vozio, je pukla patela i smrskalo mu se koljeno te je on zapravo dugoročno najgore prošao. Njegova djevojka imala je sreću da joj prsna kost nije pukla s pomakom, jer bi onda bilo puno većih problema. Što se tiče njega i one spomenute najgore ozljede, njoj se posebno posvetio.
Oporavak i povratak bili su posebna drama
"Imao sam jednu jako nezgodnu ozljedu. Dobio sam jak udarac ispod testisa i izgleda da sam imao hemotom na mokračnoj cijevi. Nisam mogao urinirati. Morali su mi zabiti kateter kroz mjehur. Probali su i kroz penis, ali je užasno boljelo i nije išlo. Zabili su mi gumu i rekli da ću to nositi šest mjeseci na što sam ja odmah rekao da je nemoguće. To su mi rekli u Puli, a onda i na Rebru, a ja sam točno šest mjeseci nakon nesreće postao prvak Hrvatske. Ali, morao sam ići privatnim liječnicima i plaćati si sam. Oni su zapravo obratili pažnju i pregledati me kako treba. Prije tog su mi svi rekli da mi prvo moraju splasnuti hematomi i nastati ožiljci, a onda će me tek pregledati."
Naravno, ne može sve biti tako jednostavno, najteži dio svega započeo je tek kad je kateter uklonio.
"Nakon dva i pol mjeseca došao sam na pregled gdje mi je uklonjen kateter i stavljen čep. Rečeno mi je da idem kući i pokušavam urinirati. Ako ne ide da si vratim vrećicu. I to je išlo, ali uz jako velike bolove. Prvih deset ili 15 dana uriniranje je bilo tako da sam vrištao od bolova. Ali, bolje to nego da sam nastavio nositi kateter jer to jako loše utječe na psihu. Recimo da sam na kraju 80 posto stvari izliječio, ali nisam više imao psihičke snage za to. Trebao bih raditi uroflow, gdje su mi rekli da će me, ako nije dobro, morati pročistiti četkom kao da sam dimnjak. Rekao sam nakon toga da ja ne idem na to."
Povratak također nije bio lak, posebno kad se uzme u obzir da je cijeli oporavak bio ne samo fizički nego i psihički izuzetno težak.
"Dok sam nosio kateter, moj mindset je bio pobjednički. U tebi se probudi neki instinkt za preživljavanje. No, onog trenutka kad sam to skinuo sam psihički otišao u jako lošem smjeru. Dok sam to nosio se nisam puno niti kretao. Kad sam ga skinuo počeli su me boljeli kukovi, leđa, koljena i vrat. Boljelo je još dva mjeseca, ali nevjerojatno da je počelo boljeti tek kad sam skinuo. Bio sam u jako lošem stanju. Dok sam nosio kateter bio sam dobar, kad sam ga skinuo sam bio u banani, nisam se mogao motivirati. Pomogao mi je trener Saša Škaro koji me počeo zvati i nagovarati da krenem trenirati u Lokomotivi", opisao je povratak boksu:
"U početku sam dolazio čisto da budem u dvorani, da nešto tek toliko odradim, ali korak po korak je krenulo. Krajem godine sam vidio da je prvenstvo Hrvatske dosta rano, ali jednostavno sam morao skupiti hrabrost, dokazati sebi da sam šampion jer pravi šampion uvijek pronađe način. Jednostavno sam htio doći natjecati se s dečkima. Bilo mi je motivirajuće što je ovako teža situacija jer mi medalja tako više znači. Uvijek sam govorio sam sebi da mogu postati prvak bez treninga, a to sam si napokon dokazao. Nisam ja puno trenirao, konkretno mjesec i pol dana."
"Sjeti se smrti"
Titulu prvaka osvojio je pod bojama novog kluba, možemo reći svojevrsno njegovog.
"Moj je brat u svibnju prošle godine otvorio svoj klub, sa željom da ga ja predstavljam i nazvao ga je Memento Mori, što znači sjeti se smrti ili sjeti se da si smrtan. U tom trenutku to nisam shvaćao, nisam znao što bi to trebalo značiti, dok mi se nije dogodila ta nesreća. Tad su nam svi rekli da imamo drugi rođendan, a ja sam shvatio što to znači. Moraš dobro iskoristiti vrijeme na zemlji i napraviti nešto od svog života.
Uvijek morate sami sebe pobijediti. Tko kaže da nema straha, taj vas laže i nije iskren. Strah mora postojati, jer bez njega ne postoji ni hrabrost. Prvi put kad nisam imao straha, izgubio sam od Petra Cetinića. Strah je nešto što te drži na oprezu i što nam je prirodno urođeno. Prvo morate pobijediti sebe i samim time ste napravili veliku stvar i možete biti ponosno na sebe. Sve kasnije je natjecanje i tu pobjeđuje bolji."
Za nešto više nedostaju uvjeti
Pored svih državnih titula, Marko na velikim internacionalnim natjecanjima do sada nije polučio dobre rezultate, tako da je upitan je li tome kriv njegov spomenuti stil boksa ili nešto drugo.
"Moj stil boksa nema veze s nedostatkom uspjeha vani. Jedino je pristup drugačiji. Nemam isti pristup kad se pripremam za državno, europsko ili svjetsko prvenstvo. Kad se pripremam za državno kažem da mi nitko ništa ne može i neću nikome dopustiti da me pobijedi. Ja dolazim umrijeti u ring. To zvuči kao floskula, ali složim si upravo takav mindset. Kako se branitelji nisu predavali, tako ja kažem da me nitko u Hrvatskoj neće pobijediti. Jedino je Pero uspio, svaka čast Pero", prokomentirao je prvi dio.
Posljednje nastupe na većim natjecanjima izvan Hrvatske neće dobro pamtiti. U proljeće 2020. godine poražen je u vrlo neizvjesnom meču na olimpijskim kvalifikacijama, dok je prije toga bio na europskom i svjetskom prvenstvu. Niti tamo nije prošao prvo kolo.
"Prvi i glavni razlog su uvjeti. Za prvenstvo Hrvatske si sve podredim da se dobro pripremim. 2020. sam rekao da neću ići na Olimpijske kvalifikacije jer si ne želim više dozvoliti da još jednom treniram u lošim uvjetima. Svi danas imamo Instagram i međusobno se pratimo. Kad vidite gdje se drugi dečki pripremaju, to loše djeluje na vašu psihu. Ja sam se za Svjetsko prvenstvo 2019. godine pripremao u šumi. Cijepao sam drva, radio šprinteve uz brdo, Rocky trening. S druge strane gledaš gdje su ostali na pripremama, a ja sam za to vrijeme u šumi. Zbog toga odmah misliš da si odmah iza njih. Klub i reprezentacija nisu spominjali nikakve pripreme i ja sam bratu rekao da neću ići.
Onda me je nakon nekog vremena nazvao i pitao bih li išao na Kubu. Rekao sam mu da bih, on je rekao da letim za tri dana. Obitelj mi je to financirala, svatko na neki način. Ja sam tamo bio mjesec dana prije europskih kvalifikacija za OI. Tamo sam bio sam, mjesec dana sam tamo trenirao, plaćao sam trenera 10 eura i sparing partnere pa sam se relativno dobro pripremio. Teško je kad znaš koliko drugi ulažu i koliko rade, koliko su spremi što rade kroz nacionalne timove i klubove. A ti dolaziš bez podrške i razumijevanje ikoga. Jer ljudi su navikli da ja pobjeđujem pa očekuje da ću isto napraviti i vani, a nitko ne pita kakve uvjete imaš."
Planovi za ovu godinu i možebitni odlazak u profesionalce
Svjetsko boksačko prvenstvo ove je godine u svibnju, dok su Europske igre, koja se računaju kao Europsko prvenstvo, u Krakowu krajem lipnja. Kod nas i dalje postoji problem oko zabrane Hrvatskog olimpijskog odbora da naši sportaši nastupaju na velikim natjecanjima koja dozvoljavaju nastupe Rusima i Bjelorusija. U boksu je upravo takva situacija.
"Svjetsko me više ne zanima jer tu su još uvijek polemike hoće li ga biti. Vi ne smijete dozvoliti da se netko priprema uzalud. Samim time sam to prekrižio. 2020. mi se dogodilo da sam se spremao za svjetske kvalifikacije i onda na internetu pročitao da ih neće biti. Meni to nitko nije javio pa sam na kraju pao u veliku depresiju jer sam uložio puno novaca i priprema.
Trebao sam odmah nakon državnog prvenstva krenuti u pripreme, jer je prvenstvo u svibnju, a ja do danas ne znam ide li se. To nisu uvjeti u kojima sportaš može raditi. Ako će boksati dečko s kojim sam bio u finalu, ja mu otvaram vrata."
S druge strane, jako želi ponoviti ono što je osjetio kad se na Europskim igrama prošli put našao.
"Ja osobno bih volio ići na Europske igre. To mi je jako velika želja. U Minsku me sve oduševilo i tad sam shvatio zašto svi kažu da je san svakog sportaša završiti na Olimpijskim igrama. Ja se s tim nisam slagao i pitao sam ih misle li možda da je san svakog sportaša osvojiti medalju. Tada sam shvatio zašto to govore, to je jedan poseban duh. Olimpijsko selo, 5000 sportaša, 7000 volontera, ceremonija otvaranja i zatvaranja. Držali su nas kao kap vode na dlanu, isplatili dnevnice, bili su jako ljubavni i pokazali kako cijene što ti nastupaš za Hrvatsku. To želim ponoviti i ove sezone napraviti bolji rezultat."
Profesionalni boks, kojem Marko zapravo stilom itekako pripada, je također ozbiljna opcija.
"Imam prijatelja koji ima 50 profesionalnih borbi, Ivan Njegač. On je prva osoba koja me pitala želim li raditi profi boks. Ponudio mi je nastup na priredbi u svibnju, u Velikoj Gorici. Prva je to osoba koja mi je konketno rekla na koji to način funkcionira. Mislio sam da moraš napraviti neki rezultat i da će ti se magično pojaviti neki menadžer. Ti zapravo moraš samo napraviti profi licencu i krenuti boksati. Rekli su mi srediti protivnika i da odradim prvi meč, da onda skupim šest-sedam mečeva pa će mi se javiti neki menadžer", jedni su planovi, ali postoje i drugi:
"No, u dilemi sam, postoji jedna druga prilika. Postoji čovjek, Gordan Martinović, koji je otišao u Kinu i otvorio dvije boksačke dvorane. On me zvao da tamo budem trener i ponudio je sjajne uvjete. Javio se već 2019. godine, ali tada sam se htio natjecati. Na kraju je došla korona i sve uz nju pa mi je bilo žao što nisam otišao. Sad je ta priča ponovno tu i u dilemi sam. Gurati još malo boksačku priču ili otići u Kinu zaraditi lijepe novce. S tim Europskim igrama bih išao da mi netko sutra može garantirati da ću ići tamo, da se odmah mogu početi pripremati. Oni imaju običaj i praksu zvati dva tjedna prije natjecanja. Njihova filozofija je da trebaš cijelo vrijeme biti spreman, a to je nemoguće. Forma se tempirati i nitko ne može biti spreman na poziv dva tjedna prije natjecanja."
Iskreno se nadamo da ćemo MArka ipak još barem jednom vidjeti na internacionalnoj sceni. Zaslužio je priliku da napokon svima pokaže ono što svi mi. koji ga u Hrvatskoj pratimo, već godinama gledamo.