Košarka
Košarka

Utakmica za život hrvatske košarke

Jednu od svojih najvažnijih utakmica u novijoj povijesti odigrat će večeras hrvatska košarkaška reprezentacija u Turskoj.

Mario Hezonja (Foto:Profimedia)

2021. godine ostali smo razočarani loše odrađenim kvalifikacijama za Olimpijske igre uz težak poraz od Brazila, a onda i neobjašnjivu partiju protiv Njemačke, u svojevrsnoj utakmici generacije. I to na domaćem terenu u Splitu.

2022. godine ostali smo bez drugog kruga kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo te smo u osmini finala Eurobasketa doživjeli poraz od Finske. Iste Finske koja nas je koštala rečenicu ranije navedenog drugog kruga kvalifikacija.

Pali smo na korak do samog dna europske košarke

2023. godine nismo uspjeli proći niti prvi krug pretkvalifikacija za Eurobasket, natjecanja koje od osamostaljenja nismo propustili, nego smo to odradili tek početkom ljeta, protiv košarkaških rekreativaca iz Irske i Luksemburga.

Da, hrvatska košarka dotaknula je status u kakvom u svojoj povijesti nije bila. Nakon klupskog i onaj reprezentativni. Postojala je samo jedna stepenica niže nego što smo pali, ona na kojoj su reprezentacije iz gornjeg odlomka. No, da to nismo prošli, komotno bismo košarku mogli ugasiti. Bio bi to najveći debakl u povijesti hrvatskog sporta, ali toliko loši ipak nismo.

Zapravo, jesmo li uopće toliko loši? Pitat će se danas mnogi, nakon četiri utakmice pretkvalifikacijskog turnira za Olimpijske igre u Parizu. Jednostavno ne možemo bez postavljanja tog pitanja, a odgovor ćemo dobiti večeras nešto prije ili kasnije od 21 sat.

Nedvojbeno utakmica za život

Naime, Hrvatska od 19 sati igra utakmicu za život hrvatske košarke, tako ju bez puno dvojbi možemo nazvati.

Svojevrsni proces oživljavanja čeka Josipa Sesara i njegove izabranike nakon što izađu na megdan Turskoj reprezentaciji, pred krcatom dvoranom njihovih navijača.

Sve dobro što smo u posljednjih tjedan dana napravili protiv Belgije, Švedske, Nizozemske i Ukrajine neće značiti ništa ako ne savladamo momke pod vodstvom Ergina Atamana. Jer pobjeda donosi taj toliko traženi život, a poraz novi povratak u ono s čim smo se gotovo pomirili kao realnošću hrvatske košarke, prije nego nas je ova momčad ponovno probudila i dala nam nadu.

Poraz od Turske u 2024. godini donio bi nam tek četiri utakmice kvalifikacija za Eurobasket, gdje bismo prema svemu trebali voditi žestoku bitku s reprezentacijom Bosne i Hercegovine. U veljači čemo gostovati u Francuskoj i dočekati Cipar kod kuće, dok ćemo tek u studenom, u razmaku od tri dana, odigrati oba susreta protiv naših susjeda. I ti susreti bili bi također od ogromne važnosti. Neuspjeh u njima donosi prvo propuštanje europsko smotre. 

Tražimo taj veliki turnir u 2024. godini

A kakav to život donosi pobjeda u ovoj utakmici? Prije svega taj da će se ova reprezentacija početkom idućeg ljeta još jednom okupiti u najjačem sastavu te zaigrati kvalifikacije za Olimpijske igre u Parizu.

Već same te kvalifikacije možemo zvati velikim turnirom u 2024. godini i to nakon što smo već prošle godine, srećom krivo, unaprijed zaključili da nas čeka trogodišnja pauza do prvog velikog natjecanja.

Velik je to turnir po tome tko će sve tamo igrati te po činjenici da će svi doći u najjačim sastavima. A nagrada za pobjednike četiri turnira, na kojima će nastupiti po šest reprezentacije, ne može biti veća, mjesto pod olimpijskim stjegom u Parizu. Čak i ako se u tome ne uspije, jer to je uistinu mjesto za odabrane, i doći blizu značilo bi puno.

Naravno, kvalifikacije su još teži turnir od ovog, potrebno je savladati minimalno dvije momčadi u rangu Turske ili čak i bolje, no o tome ćemo razmišljati ako to uspijemo izboriti i nakon što vidimo protiv koga i gdje će nas ždrijeb odvesti.

Jedna utakmica donosi sve ili ništa

Toliko puno znači ova jedna utakmica, jer ona donosi to potrebno, a itekako opalo samopouzdanje, ona donosi vjeru u hrvatsku košarku, u taj sport kojim smo se dugo vremena toliko ponosili. Ona donosi život, nije zgorega još jednom ponoviti tu riječ.

Neće biti lako, no nakon svega lako nismo niti zaslužili. Nakon onakvih splitskih poraza pred vlastitim navijačima, nakon onakvih posrtanja protiv Finske i Poljske, nismo zaslužili da nam se bilo što pokloni. Sve trebamo izboriti vlastitim trudom i znojem, ali tako ćemo pokazati da smo živi, da vrijedimo.

Momci su kroz četiri utakmice izgledali vrlo samouvjereno, mirno i staloženo, takvi će morati biti i danas, kad će vjerojatno svaka dvojbena odluka otići na stranu Atamanovih košarkaša, kad će nabrijana publika reagirati na svaku akciju, svaki potez ili gestikulaciju. Onaj tko ostane mirne glave, taj može hrvatskoj donijeti taj toliko željeni košarkaški život.

Idemo, vrijeme je da još jednom pokažemo kako smo najbolji onda kad nas svi otpišu.