Ranih 50-ih godina prošlog stoljeća, na livadi Celini u Rudešu počeo se igrati nogomet. Nekoliko dječaka entuzijasta tada je napravilo običnu ''krpenjaču'', loptu napravljenu od najjednostavnijih krpa. I ljubav prema nogometu počela je nezaustavljivo rasti. S vremenom je nogomet prerastao u najvažniju sporednu stvar na svijetu, a okupljanja oko nogometnih momčadi postala su sve aktivnija zbivanja.
Neosporna je činjenica da je u Rudešu poniklo dosta nogometaša i nekolicina trenera, ali oni nisu bili jedini entuzijasti ovog zagrebačkog kvarta koji su trčali po livadama i betonu. U prilog tome ide i nastanak košarkaškog kluba 1972. godine. To su bila vremena kad se Kutijom šibica orilo "Sveti Nikola, Sveti Nikola"...u čast na prvo veliko ime zagrebačke košarke Nikolu Plećaša.
Entuzijastični počeci
No, Rudeš je svoje košarkaške korake radio postepeno. 80-ih godina prošlog stoljeća igrao je Hrvatsku ligu u kojoj su još bili klubovi poput Velike Gorice, Medveščaka, Mladosti, Novske, Ogulina, Novog Zagreba, Varaždina, Čakovca, Križevaca i drugih.
Igralo se na betonu po svim vremenskim uvjetima i hladnoći. Pritom je podloga na kojoj se igralo bila najmanji problem, za drugo nisu ni znali. Vrhunac je bio po zimi kada se treniralo u osnovnoj školi koja je imala samo jedan koš. Da ne spominjemo kako se tuširalo na plinsku bocu, jer drugačije nije bilo tople vode. Ali i u takvim uvjetima Rudeš je polako gradio svoju sportsku priču koja ga je dovela tu gdje jest.
U vrijeme kad se košarka trenirala isključivo i samo iz ljubavi, jer novac nije ni postojao, pomoć se davala onima koji su putovali iz drugog dijela grada na utakmice. Tako su oni najudaljeniji od betonskog igrališta u Rudešu dobivali za tramvajsku kartu. Zamislite da danas nekom igraču kažete da će umjesto službenog automobila dobiti godišnju ZET kartu?! Iako je to kod nas bliže realnosti od ovog prvotnog.
Naime, tada se rijetko kad skupilo za automobil. Na gostovanja se redovito išlo vlakom, a novac za pomoć klubu skupljao se za vrijeme utakmice kao milodar. Uz teren. I nije se zbog toga igrala lošija košarka. Štoviše, bilo je itekako strasti i natjecateljskog ritma. Uostalom, na domaćim utakmicama se uz teren znao skupiti nemali broj kibicera. Također, Rudeš je već tada imao mlađe kategorije.
Dugogodišnja animacija košarke
Konstantnom animacijom košarke, a ponajviše zahvaljujući dugogodišnjem predsjedniku kluba Mladenu Miholiću, klub se održao na mapi i konačno, prije nešto više od deset godina, uspješno prošao tranzitno razdoblje te stasao u ponajbolje organiziranu košarkašku sredinu u Hrvatskoj. Klub koji danas broji oko 200 polaznika i osam stručno obrazovanih trenera te korača prema HT Premijer ligi.
Dolaskom nove Uprave 2008. godine Rudeš se posebno posvetio radu s djecom, kako u športskom tako i u sociološkom i pedagoškom smislu. Samim time postao je i jedan od respektabilnijih košarkaških klubova. Ove godine je po tom pitanju čak i napravljen iskorak. Klub je prepoznat po dobrom radu s mlađim uzrastima te je dobio poziv da se priključi internacionalnoj mini-basket (IMBL) ligi za godište 2006/07.
Iako je početkom 21. stoljeća bio u tranzitnom razdoblju i neizvjesne sudbine, Rudeš danas iza sebe ima desetak godina ozbiljnog rada u omladinskom pogonu. U pogonu iza kojeg stoje i neka vrsna imena hrvatske košarke poput bivšeg izbornika i aktualnog trenera euroligaša Maccabija iz Tel Aviva Nevena Spahije.
Spahija je u funkciji potpredsjednika kluba te je involviran na dnevnoj bazi. Njegovo znanje i iskustvo puno znače klubu poput Rudeša. Opus posla identičan mu je onom članova upravnog odbora, pomaže u organizaciji, edukaciji trenera i ostalom. Pritom treba spomenuti kako je cilj Rudeša da se paralelno razvija u oba smjera, seniorski napadom na prvu ligu i podizanjem omladinske škole.
Klub s NBA štihom
Za sve to i kako bi svi imali što bolje i kvalitetnije uvjete brine se Danko Miholić. Čovjek iz sjene koji je kao mladi trener prošao omladinski pogon Cibone te momentalno radi kao jedan od dvojice skauta Atlanta Hawksa za Europu. Prema tome, možemo reći kako Rudeš ima i NBA štih. Bez obzira na to što je Spahija napustio Ameriku.
Ono na što su u Rudešu najviše ponosni i što smatraju okosnicom kluba je mini košarkaška liga. Bez te baze danas ne bi ni bilo kluba. Od jedne grupe djece bez nekakvih uvjeta, totalno amaterski, dogurali su do pravog kluba i to je smjer u kojem se žele razvijati. Žele omogućiti klincima koji završe juniorski staž da imaju priliku negdje igrati i razvijati se. Mladi igrači i mladi treneri.
Nažalost, sport u Hrvatskoj iz godine u godinu propada. Primjeri poput Rudeša su rijetki, pogotovo u vrijeme kad je sve manje sluha za sportske radnike i ulaganja u sportska borilišta. A bez toga nema naprijed. Igranje na ''betoncu'' i tuširanje na plinsku bocu odavno su izašli iz mode. Danas svi ulažu u sport, dok iz Hrvatske svi bježe van.
Rudeš se ove godine po prvi put u povijesti bori za ulazak u najviši rang. No, već ulaskom u drugu ligu dvorana je postala problem. Kako su gabariti dvorane premali, utakmice igraju u Sutinskim vrelima. Ali trenutno rade na rješavanju tog statusa. To nije samo njihov problem, već cijelog Zagreba. Od Cibone do Malešnice nema adekvatne dvorane za odigravanje košarkaških utakmica. Prije je to bila Kutija Šibica (u zlatno doba Zrinjevca), ali ona je sad prioritet za rukomet. I to je nešto čime bi se trebalo pozabaviti.
U Hrvatskoj nema puno klubova s tako organiziranim profesionalnim pogonom. Već od mlađih kadeta trenira se do dva puta dnevno. Iza toga stoje i rezultati, nekoliko igrača koji su u mlađim reprezentacijama. Vrata kluba su uvijek otvorena. Ako dođe netko bolji, taj će igrati. Ono što je bitno je da se radi o jednom zdravom projektu gdje je košarka na prvom mjestu.