Gotovo je, Celticsi to završavaju s 4-1, 4-2. Ova je serija završena, Bucksi će teško protiv ovakvog Bostona. Kelti su se probudili kad je bilo najpotrebnije. Znao sam da će ih rastaviti. To su samo neki od komentara koji su se mogli čuti nakon prve utakmice polufinalne serije između Milwaukeeja i Bostona. Priznajem, ni sam nisam bio puno dalje od toga, samo sam se nekako suzdržao od sličnih komentara čekajući da vidim još koju utakmicu, ali osjećaj je bio i više nego dobar.
Međutim, sve što se dogodilo nakon toga nema veze s prvom utakmicom i razbijanjem Bucksa. Činjenica je da su Celticsi imali težeg protivnika u prvoj rundi i nekoliko dana više za pripremu za idućeg suparnika. I sjajno su odradili posao u toj prvoj utakmici. Usporili su Giannisa Antetokounmpoa tjerajući ga na pogreške, zaustavili tranziciju Bucksa i nakon miniserije u trećoj četvrtini više se nisu okretali.
Početak kraja Celticsa
Sve do utakmice broj dva i brzog odgovora Bucksa, koji su se prilagodili i s nekoliko taktičkih promjena brzo sve vratili na početak. No teško da je netko mogao predvidjeti niz od četiri uzastopne pobjede u kojima se Boston nije uspio približiti na manje od 12 razlike. Tada su mnogi još vjerovali u njih, ali za ono što je Milwaukee napravio u pripremi za tu utakmicu Celticsi više nisu imali odgovor.
Jedina stvar koja je za Milwaukee funkcionirala u prvoj utakmici bila je neobično visoka petorka bez Giannisa na terenu. Petorka George Hill, Khris Middleton, Nikola Mirotić, Ersan Ilyasova i Brook Lopez svojim je spacingom brzo stvorila probleme obrani Bostona te u tri minute napravila seriju 15-1. Stvar je u tome da su Bucksi momčad koja je cijelu sezonu jako dobro branila reket i štitila obruč, dok je puštala veliki broj šutnutih trica. A Celticsi su momčad koja je među zadnjima u ligi po broju prodora na obruč i dosta se oslanja na vanjski šut pa nisu trebali mnogo toga mijenjati.
Ipak, ubacivanje Mirotića u petorku Bucksa, Giannisova prilagodba na Bostonovu obranu bržim rješavanjem lopte, usmjeravanje Irvinga u lijevo, kvalitetnija tranzicija i odlična reakcija igrača s klupe bili su previše za Boston, koji ne samo da nije imao odgovor, nego se više nije uspio dovesti u situaciju da ima otvorenu utakmicu. Ponovno je bila kobna treća četvrtina, a Celticsi nisu imali rješenja ni u trenucima kad Milwaukee nije najbolje šutirao.
Sukus svega je da se sezona završila na sličan način kako je i izgledala. Kao gorka pilula kojoj nema kraja. Jer Boston do zadnje utakmice sezone nije uspio pohvatati konce i pronaći idealan ritam za svoju skupinu igrača. A ta skupina igrača je uoči sezone označena kao glavni favorit Istoka i nešto najbliže Warriorsima. Ali to je izostalo na terenu.
Tko je glavni krivac?
Ovo je trebala biti Bostonova godina koja će nagovijestiti još mnogo dobrih stvari koje dolaze, ali završilo je razočaravajuće i bolno. I s puno upitnika za ljeto. Tko je glavni krivac? Lako je sad upirati prstom u nekoga, ali pošteno je reći da su svi podbacili. Možda bi sve bilo drukčije da se nije ozlijedio Gordon Hayward i da Kyrie Irving nije propustio lanjsko doigravanje. Možda bi onda ranije uvidjeli neke stvari, a klinci ne bi morali prihvatiti tako drastičnu redukciju uloga i minutaže.
Ovako kao da je sve ispalo naopako. Naravno, svoj krimen nose i do jučer nedodirljivi Brad Stevens i neispunjeni vođa Irving. Prvi zato što je previše eksperimentirao s Haywardom na početku sezone pa kasnije bio prefin kad je možda trebalo zagrmjeti, puštajući igrače da sami prokljuve i nadiđu probleme kroz igru. S druge strane, Irving je pogriješio u svom pristupu i izjavama za medije, gdje se znao dotaknuti i suigrača, a na kraju je on bio taj koji je potpuno nestao s terena. U posljednje četiri utakmice šutirao je 25/83 iz igre (30 posto) i 5/27 za tricu.
I što sad dalje? Trenutačno su podijeljena mišljenja o tome trebali li Irving ostati u Bostonu ili ne. Više se puta tijekom sezone provlačilo to da momčad izgleda mnogo bolje bez njega. Celticsi postižu više poena, bolje šutiraju iz igre i za tri poena i bilježe više asistencija po utakmici bez Irvinga. Također, pokazali su da bez njega i prevelikog iskustva mogu igrati jako dobro u playoffu.
Međutim, Irving je jedan od onih rijetkih igrača koji je potreban kako bi se uzeo prsten. No pitanje je li dobra prva opcija i pravi vođa momčadi. To najbolje znaju i trebali bi znati unutar četiri zida u Bostonu i to je prva stvar koja se treba riješiti. Hoće li Irving ostati ili ne, glavno je pitanje Celticsa ovo ljeto i pitanje koje povlači sa sobom druge poteze, poput potencijalnog paketa za Anthonyja Davisa.
Stevensova pozicija zasad je sigurna, ovo mu je bila prva sezona u kojoj je njegova momčad podbacila, ali treba vidjeti tko se uklapa u njegovu viziju igre i jasno odrediti u kojem će se smjeru ići. Čini se da je bilo pogrešno očekivati od mladih igrača poput Jaysona Tatuma, Jaylena Browna i Terryja Roziera da prihvate role uloge kad su pokazali da mogu biti i glavni akteri. Ne zato što nisu htjeli, već jer nemaju iskustva i nisu znali kako uskočiti u te tenisice. Zato su se počele pojavljivati frustracije i pogreške.
Ljeto važnih odluka
Gotovo svi problemi s kojima se Boston suočio na početku sezone nisu uspjeli ispariti. Težili su tome da imaju pet igrača koji imaju visoki košarkaški IQ, koji mogu igrati i pokrivati više pozicija, ali dogodio se problem s previše talenta i gladnih usta koje treba nahraniti. Iako nitko nije javno izrazio nezadovoljstvo svojom ulogom, jasno je da ima nekoliko igrača koji su nezadovoljni. Počevši od najveće zvijezde Irvinga i njegove nesigurnosti u blisku budućnost do Roziera, koji je morao podnijeti najveću žrtvu.
Prije malo manje od dvije godine Danny Ainge bio je doktor svog zanata, koji je uspio složiti jednu od najboljih momčadi u tradeovima, pickovima i s free agentima. No uz nedostatak sreće s ozljedama dogodio se i pad na psihološkom planu te igrači koje je odabrao nikad nisu kliknuli do kraja. Sada je pred njim možda najteže ljeto otkako je Stevens trener. Možda ne ključno, ali svakako jako bitno za daljnji razvoj Celticsa.
Jedna je od stavki posvetiti se razvoju mladih igrača i pričekati neku novu veliku zvjerku. Celticsi će i sljedeće godine vjerojatno ući u doigravanje, bez obzira na to s kakvim rosterom ušao u sezonu. Samo prije toga treba odrediti smjer. Možda u Bostonu znaju nešto što drugi ne znaju, možda i dalje vjeruju u ovu ekipu i žele probati još jednu sezonu sa sličnim rosterom. To su pitanja na koja ćemo dobiti odgovor u sljedeća dva mjeseca.
Dotad se možemo samo pitati što bi bilo kad bi bilo? Činjenica je da su Celticsi ponajveće razočarenje sezone. Za neke navijače Bostona jedna je od rijetkih utjeha to što su Lakersi doživjeli još veći debakl, ali to ne mijenja sliku o Stevensovoj momčadi ni činjenicu da neki igrači više neće biti tu kad najesen počne trening kamp.
Osim Irvinga, pod upitnikom je i ostanak Ala Horforda jer on ima igračku opciju i može izići iz svog ugovora, iako je to malo vjerojatno. No blizu izlaznih vrata su Rozier i Marcus Morris, kojima istječu ugovori i koji će dobiti ponude.
Treba biti otvoren i priznati kako Celticsi nisu imali jasnu hijerarhiju, kako su imali vođu koji ih je htio voditi do naslova, ali je putem radio previše pogrešaka, kako Horford ne može biti druga opcija u seriji protiv najboljih momčadi lige, a s godinama neće biti ništa mlađi. Kako je Tatum podbacio u doigravanju, Rozier ostao zaleđen veći dio sezone, a Marcus Smart i Aaron Baynes teško mogu igrati zajedno u petorci na ovom nivou jer je to previše igrača koje se može pustiti na otvorenom šutu. Zbog toga ovu sezonu treba zaboraviti, ali i dati iskrene odgovore na to kako i s kime u budućnost.