Nekadašnja zvijezda Jugoplastike, Mihajlo Manović, rodio se u Beogradu, ali još šezdesetih godina odlučio je postati Splićanin. Bio je velika zvijezda na ovim prostorima, ali životne okolnosti dovele su ga do ruba egzistencije.
Beskućnik je u Splitu i mora kopati po kontejnerima i skupljati boce kako bi preživio.
"Po Splitu skupljam boce po kontejnerima. Ima neke simbolike u tome - ja sam bio žuti, to je bila boja dresova Jugoplastike, a i kontejneri za plastiku su žuti. Zaboravili su me poslije svih velikih rezultata. Znam da ljudi zaboravljaju, negdje više, negdje manje, ali ja sam tendenciozno zaboravljen“, ispričao je za MozzartSport.
Velika zvijezda u Jugi
U svoje doba bio je velika zvijezda košarke u Jugoslaviji i član slavne generacije Jugoplastike.
"Kao šesnaestogodišnjak, poslije igranja u seniorskoj momčadi Radničkog prešao sam u Split, koji je 13. siječnja 1968. godine postao Jugoplastika. Svoju košarkašku sreću potražio sam u najvećem dalmatinskom gradu.“
"Jugoplastika je bila sjajna. Imali smo odlične rezultate, igrali finale Kupa sa Zadrom, postali prvaci države (1971), igrali finale Kupa prvaka u Izraelu, uzeli domaći Kup, igrali finale Kupa kupova i još mnogo toga. Kruna zlatnih sedamdesetih odnosno osamdesetih dogodila se 1977. godine kada je Jugoplastika osvojila domaći Kup, prvenstvo i Kup Radivoja Koraća. Imali smo deset zlatnih godina od 1967. do 1977.
Ali slijedio je okrutan pad
"Izbacili su me iz momčadi praktično bez pravog objašnjenja. Posvetio sam se odgoju sina. U građevinskoj tvrtki sam radio kao vozač, umjesto da radim kao jedan od trenera Jugoplastike, postao sam šofer. Imao sam stanarsko pravo na Bačvicama…“
Kad je stigao rat, nesreće su slijedile jedna za drugom
Međutim, tad ga je uhvatio rat.
"Kad je započeo rat, sin Jovan i ja otišli smo kod moje majke u Beograd. Snašao sam se ponovo, 1994. godine postao sam trener prve momčadi BASK–a pa sportski direktor. Primao sam plaću, sin je rastao i sve se nekako opet poklopilo. Ipak, moj život je iz temelja promijenila tragedija. Sina su mi ubili 2007. godine kao slučajnu žrtvu obračuna kriminalnih grupa na pragu tridesete, a ja tad imao 58 godina.“
Kažu da nesreća nikad ne dolazi sama, Mihajlo je to osjetio na vlastitoj koži.
"Teško sam se razbolio, operirao sam karcinom bubrega, žuči i crijeva, umalo sam umro od sepse. Otišao sam u mirovinu, majka mi je preminula, sestra također. Ostao sam sam, bez ičega i odlučio se vratiti u Split. Bilo je to prije četiri godine.“
"Još šezdesetih godina odlučio sam postati Splićanin jer mi je taj grad dao najviše veselja. Sad sam beskućnik, primam pomoć koja mi nije dovoljna za normalan život, ali sam zadovoljan. Skupljam plastične boce, imam prijatelje, imam što jesti, a za smještaj se snalazim“, podvukao je.