Sinoć su se među hrvatskim navijačima miješale emocije. Većina je bila utučena, neki su bili razočarani, a drugi ljutiti.
Oni koji su bili ljutiti uglavnom su gruvali po izborniku Daliću. Je li trebao na vrijeme pomladiti momčad, je li trebao vaditi Modrića u završnici i slično. Redali su se komentari i kritike. Ali to nije ništa novo i iznenađujuće. Trener ili izbornik uvijek je najveći krivac kada dođe do situacije u kojoj se našla hrvatska reprezentacija.
Dan poslije emocije su se ipak stišale. Barem je takav dojam kod nas u Leipzigu. Među hrvatskim navijačima na doručku u hotelu nije se toliko žučno pričalo o sinoćnjoj utakmici kao kada je krv još bila vruća.
"Nije bilo sreće, ali ni dovoljno znanja", smireno nam je pričao Marko, navijač iz Zagreba koji je sa svojim društvom odsjeo u našem hotelu na periferiji Leipziga.
Obrana je ključ problema
"Tri utakmice, dva boda. Kad ne pobijediš Albaniju, onda je sve jasno. Šteta, jer izgleda da će se s tri boda ići dalje."
Još uvijek tinja nada da bi se moglo dogoditi čudo, pa da se Hrvatska nađe među četiri najbolje trećeplasirane reprezentacije. Svima je jasno da su šanse male, no tko zna, vidjet ćemo. Izbornik Dalić sam je istaknuo da je igra u obrani bila ključ cijele priče. Ako Hrvatska i prođe dalje, taj će segment ostati u fokusu jer ga treba što hitrije popraviti.
Vatreni su dopuštali previše šansi svojim suparnicima, a kada suparnik stvara šanse, velika je šansa da će naposljetku i zabiti. Čini se da se i taj gol Talijana mogao spriječiti, da se moglo pametnije odigrati u zadnjim minutama, no treba priznati da su Azzurri imali i prije toga situacije iz kojih su mogli poentirati.
Samo je Bastoni dvaput imao loptu na čelu u izglednim situacijama za postizanje gola. Prva je bila baš zicer, a druga jako dobra šansa. Gledajući kakva im je završnica, imao sam dojam da Talijani neće zabiti da se igra do prekosutra, jednostavno nemaju klasu u napadu, nekoliko su puta imali situacije u kojima je trebalo odigrati točan i pravovremen pas za jednostavno postizanje gola, ali nisu to znali napraviti.
No nisam računao na nadoknadu od osam minuta. Dojam je da je Dalić u pravu kada kaže da ne zna gdje je nizozemski sudac našao tih osam minuta. OK, potrebno je napraviti analizu suđenja pa ćemo biti pametniji.
Suci ipak nisu krivi
Kako god okrenuli, suci ipak nisu krivci što je Hrvatska natjecanje po skupinama završila s dva boda. Nisu krivi ni što je primila taj pogodak u završnici utakmice protiv Italije. Sve se to moglo izbjeći jer je iza lopte bila gotovo čitava hrvatska momčad. Napravljene su pogreške u fazi obrane i to je cijeli keč. Naravno, u nogometu se griješi, ali tko griješi manje, pogotovo u presudnim trenucima, ima veće šanse pobijediti. Tako je bilo, tako će i biti.
Najveća žal ostaje što bi Hrvatska mogla ispasti u skupinu izgubivši bodove od protivnika koji ni po čemu nisu impresionirali. Od Albanije i nismo previše očekivali, ali ni Italija ne izgleda uvjerljivo, što opet nije preveliko iznenađenje ako znamo da se Azzurri dvaput zaredom nisu plasirali na Svjetsko prvenstvo, a da su uz to podosta promijenili momčad.
Da Italija izgleda uvjerljivo, ne bi talijanski novinari bili tako kritični. Prvo pitanje na press-konferenciji bilo je u glavu, Spalletti je poludio i počeo vikati, nabrajao je talijanske šanse, no to nije previše uzbudilo njihove novinare. I taj detalj govori da su hrvatski novinari prava kamilica u usporedbi s inozemnima.
Novinarska kritičnost
Pitam se što bi bilo da je bila obratna situacija, da je Hrvatska uzela bod s igrom kakvu je pružila Italija i prošla dalje, a da je prvo pitanje bilo krajnje kritički intonirano. Prastara je to tema, ali kod nas neki nikako da shvate da novinari nisu navijači, a ni PR-ovci. Ne bave se odnosima s javnošću, nisu tu da hvale, maze i promiču nekoga ili nečije interese. Time se bavi PR-ovci, a to je nešto posve drugo i nema veze s novinarstvom. Zapravo je suštinski potpuna suprotnost.
Druga je stvar što se novinarstvo u izvedbi nekih sve više pretvara u odnose s javnošću i što se ljudi navikavaju na takav pristup misleći da je to normalno, a da se kritička misao sve više napada. U novinarstvu je istina jedina obvezna smjernica, a sve ostalo su varijacije na temu.
Dakle, istini treba pogledati u oči, a ona kaže da Hrvatska ima dva boda nakon tri utakmice i da ukupno gledajući njezina igra nije bila na nekoj visokoj razini. Nije bilo dovoljno konzistentnosti, ni u igri, ni u postavkama momčadi. Dosta se lutalo, rotiralo, variralo... Tražila su se rješenja u hodu, puno je toga bilo nejasno i difuzno. Kao da ni sam izbornik nije bio siguran što je najbolje ili tko su najbolji igrači za pojedine pozicije. S jednom se idejom ušlo u natjecanje, a s drugom izišlo. Očito mu nije bilo lako donijeti neke odluke. Svakom treneru teško je mijenjati igrače koji su mu donijeli sve u karijeri.
Tek sad dolazi ono najvažnije
Nije to nikakva novost ili posebnost hrvatske reprezentacije. Mnoge velike generacije završavale su svoj put na sličan način. Malo je primjera da se to bezbolno rješavalo. Možda nekoć samo najveće sile kao što su Brazil ili Njemačka, koje su negda na lageru imale nepresušan izvor svjetskih klasa. No ni oni to više nemaju, pa se i njima posljednjih godina događaju slične stvari kao sada Hrvatskoj.
Neće biti nikakva tragedija ako Hrvatska ne prođe dalje. Jasno je da se ne može svaki put napraviti veliki uspjeh, to ne mogu ni najveće sile. Puno je važnije što će se događati u bliskoj budućnosti, odnosno kako će se dalje razvijati situacija. Hoće li doći do potrebnih promjena i kako će se to provesti? Koje će poteze povući izbornik Dalić i je li spreman na radikalnije rezove?
Plasman na Svjetsko prvenstvo 2026. od iznimne je važnosti za HNS i cijeli hrvatski nogomet. Sljedeće dvije godine mogle bi biti prijelomne za budućnost hrvatske reprezentacije i općenito hrvatskog nogometa. Daliću treba vjerovati, zaslužio je to svojim rezultatima. Nadajmo se da će imati snage povući najbolje i najkorisnije poteze. Odlučnost će mu biti najkorisnija vrlina.