Stid i sramota. Ne želim prosipati patetiku, ali to je osjećaj koji je prevladavao među većinom navijača Dinama, nakon što je Damir Batinić pokazao na „bijelu točku“ u Vinkovcima i utakmicu pretvorio u lakrdiju.
To se moglo vidjeti i osjetiti posvuda, uostalom, zorno su to pokazali i BBB-i kada su vratili dresove koje su im igrači Dinama bacili nakon utakmice. Osjećaj srama mogao se vidjeti i na licima nekih igrača Dinama koji su okretali i spuštali glave krijući crvene obraze.
Nekoć na braniku poštenja i pravde, a sada...
Nećemo sad o igračima, o tome što su oni mogli napraviti u tom trenutku, u profesionalnom nogometu fair-play je ionako davno izumro. Međutim, ako itko zna kako to izgleda kada vas netko suptilno, po potrebi i otvoreno zakida, onda su to navijači Dinama koji su taj osjećaj izbrusili u bivšoj državi.
I zato svi oni koji imaju imalo dostojanstva i obraza ne mogu se praviti slijepima i gluhima sada kada se njihov klub pretvara u sve ono protiv čega su se borili desetljećima. Dinamo je nekoć bio simbol hrvatstva, gospoštine, časti i poštenja, a što je danas? Ogromna većina navijača Dinama željela je i snivala neovisnu Hrvatsku u kojoj bi se, među ostalim, bolje i slobodnije živjelo, te u kojoj bi imali pravedniji i pošteniji nogomet i ligu. Sada kada vide da se ti principi tako brutalno gaze, logično je da se mnogi osjećaju izigranima i izdanim.
Kome treba ova lakrdija?
Nažalost, dočekali smo dane koji su sve samo ne oni koje smo snivali. Jedanaesterac u Vinkovcima kod mnogih je prelio ionako prepunu čašu strpljenja. Ne treba se onda ni čuditi zašto Dinamo gubi navijače i zašto je Maksimir sve prazniji. Pravim Dinamovima navijačima, kad kažemo pravim, mislimo poštenim i časnim, ne trebaju takvi naslovi i titule prvaka, jer mnogi Dinamovi navijači lako bi prešli preko jedne, dvije ili pet sezona bez naslova prvaka, kada su već mogli izdržati da u 33 godine dožive jedan naslov (od 1958. do 1991.).
Logično je postaviti pitanje kome to onda treba? Treba li to možda onima koji u tom naslovu vide nove potencijalne milijune eura? Jer, nije u pitanju naslov prvaka kao takav, nego što on donosi, a donosi kvalifikacije za Ligu prvaka i moguću višemilijunsku zaradu ili barem lakši put do Europske lige i opet nekoliko milijuna eura, a sve to skupa sa sobom nosi i znatno vidljiviji izlog za prodaju igrača, što je u biti glavna priča. Svaki novi milijun na računu znači i bolju momčad, veće transfere, bolje sveukupne uvjete i naposljetku bolje rezultate i produbljivanje dominacije, ali i obratno. Sve je to povezano i ide u krug i pravi je razlog cijele lakrdije.
Glave u pijesku
Dinamo je godinama osvajao naslove jer je imao daleko najbolje igrače i momčad i nije mu bila potrebna nikakva posebna sudačka pomoć. Ali, sada se situacija promijenila, više nije sam, Rijeka mu opasno prijeti i situacija postaje puno kompliciranija za Modre.
U Dinamu će reći da je bilo pogrešaka i na njihovu štetu, da je i Dinamo znao biti zakinut u ovom prvenstvu, što je istina, bilo je takvih slučajeva. Istina je i da se oko svake greške u korist Dinama diže puno veća galama nego u ostalim slučajevima, ali zar to nije logično kada znamo da se radi o klubu koji je osvojio jedanaest uzastopnih naslova prvaka i oko kojeg se roje tolike afere?
Naravno da je pogreška u Vinkovcima podigla takvu prašinu jer se radi o borbi za naslov prvaka i ostanku u ligi. Da se igra za treće ili četvrto mjesto, jasno je da bi sve prošlo puno blaže. Vjerojatno bi sve prošlo bez veće galame i da se radi o izoliranom slučaju, koji bi išao pod rubriku previda kakvi se događaju na svim europskim travnjacima.
Suptilna sudačka tendecioznost
Doista trebate zabiti glavu u pijesak da ne vidite razliku kada se griješi u korist Dinama i ostalih hrvatskih klubova, da ne vidite razlike u suptilnoj sudačkoj tendencioznosti od prilike do prilike.
Suci nisu retardirani i uglavnom ne sude tako da se iz zrakoplova vidi njihova pristranost, posebice kada se sastaju veliki favorit i teški autsajder. Iole pametniji sudac neće od prve minute krenuti s očitom natezanjem, jer je logično očekivati da će favorit ionako lako riješiti utakmicu.
Bez brige, kad to žele, suci znaju jako dobro kalkulirati i obično upleću prste tek kada kola krenu nizbrdo, kada vrag odnose šalu, kada se vidi da bi favorizirana momčad mogla izgubiti bodove, a to se rijetko kad dogodi u ranoj fazi utakmice. Takvi čekaju da vide kako će se razviti utakmica, a tek onda djeluju.
Mnogi su upozoravali na režiju i prije nastavka prvenstva
Kolika je šansa da bi netko dosudio onaj smiješni jedanaesterac da Cibalia nije izjednačila? Kolika je šansa da bi sličan jedanaesterac sudio za Cibaliju? Iz tog kuta gledano groteskno izgleda izjava šefa sudačke organizacije Ante Kulušića kada kaže da je Batinić dobro sudio do tog spornog detalja. Pa što je trebao, zar je trebao već u petoj minuti suditi jedanaesterac i odmah uništiti utakmicu?
Sve se mora staviti u kontekst vremena i situacije. Da ne bi bilo da se pravimo generalima poslije bitke, prije početka sezone napisali smo komentar u kojem smo upozorili što se priča po nogometnim forumima, društvenim mrežama, „ulicama i birtijama“. Mnogi su u Hrvatskoj strahovali od sudačke režije, a već prva dva kola proljetnog dijela sezone pokazuju da te priče nisu bile pucanj u prazno.
Zašto čelnici Rijeke šute?
Na prvu čudi šutnja čelnika Rijeke. Nitko da se oglasi, da kaže što misli o svemu. Ispada da mudro prepuštaju drugima da se bore za njihove interese. Na drugu je možda logično što šute jer je Rijeka ove sezone, ukupno gledajući, imala dobro suđenje. Rijeku u ovom trenutku manje zanima kakvo će imati suđenje Dinamo, njoj je bitno kakvo će ona imati suđenje.
Rijeka igra dobro, ima odličnu momčad, odličnu atmosferu, u naletu je i ako nastavi pobjeđivati, nitko i ništa neće je moći zaustaviti prema naslovu prvaka. Međutim, što ako se ipak dogodi preokret, ako Riječanima forma padne, a Dinamu se podigne i na kraju obrani naslov. Hoće li u tom slučaju Riječani dignuti glas, hoće li imati moralno pravo buniti se? Mnogi će im tada reći: gdje ste bili dok je gorjelo!?