Zamislite scenu. Gleda momčad Dallas Cowboysa majku hrvatskih utakmica. Zajedno, u karanteni, na kaučima. Slučajno prebacili na program broj 417, vjerojatno prvi put ugledali ovaj sport. Evo kladimo se. I napumpane kljusine (od 'corn flakesa' i mortadele naravno), od dva i pol metra i 150 kilograma, već nakon 20 minuta, zacvilile bi 'treneru mi ne bi ovo'.
No dobro, shvatimo to kao jednu Juričinu domaćinsku gestu. Prekršaji, dosuđeni i još toliko nedosuđenih samo su jedan detalj 'joge bonito' koja krasi najveću hrvatsku utakmicu. Na to smo navikli, i sviđa nam se. I igračima se sviđa, sviđa se svima, vjerojatno se i Martinu Tayloru sviđa. Malo smo zlobni. Jedino se Slavenu Biliću ne sviđa.
Nepredvidivo trajanje utakmice od dva i pol, tri sata. Kao na Super Bowlu. Razgrabljene ulaznice, prekidi, odgode na sve moguće načine. Amerikanci imaju koncerte, i nepredvidiva ispadanja dojki. I cijela nacija se zgraža.
>> Prijava protiv Rosse zbog paljenja bengalke
Mi imamo tučnjave, konfete, i baklje. Tu i tamo pretjeramo, ali sve su to utakmice u jednoj utakmici. Kao kinder jaje, toliko iznenađenja u jednom.
>> Pogledajte veličanstvenu koreografiju Torcide na derbiju
A tamo dolje na terenu…osvajanje jardi! Igra kao penjanje peglice na Kilimandžaro u prvoj brzini. Emocije i lopta, koja je okrugla. Po tome što se, uglavnom, događa na zeleno – bijeloj podlozi adekvatnija bi bila ona jajasta.
'Derbi kakav takav je naš je' rekao je jednom prilikom naš izbornik. I neka je, to je naš Super Bowl, festival nogometa, lepršavog, uvijek i nanovo šarmantnog. Kao na treningu u 'ševi', samo onoj teškoj na šest kvadrata. Petorica okolo, četvorica unutra, jedan dodir. Ako loptu ne dodirnu oni unutra nakon tri dodavanja - svi zajedno u špalir i međusobni pljesak. Mogli bi tako ubuduće, nakon tri uzastopna dodavanja bilih ili modrih svi zajedno 'ole' na stadionu i pred malim ekranima.