U rezultatskom smislu, što je i najvažnije, Igor Štimac je položio ispit na otvorenja kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Vjerujemo kako ćemo se svi složiti da je igra bila slabija od bodovnog učinka, ali tko te pita za dojam kad se ispune ciljevi. Za tjedan ili dva nitko se neće sjećati kako je Hrvatska došla do pobjede protiv Makedonije ili boda u Belgiji, a isto tako nitko se ne bi sjećao ni da je Hrvatska briljirala na te dvije utakmice, a da pritom nije polučila očekivani rezultat. Rezultat je „kralj svih kraljeva“. Tako je bilo i tako će biti. Sve ostalo su šuplje priče.
>> EKSKLUZIVNO 'Radošević je kapitalna vrijednost, ali nekima smeta što je iz Hajduka!
Uostalom, nije li stara istina da velike momčadi pobjeđuju i kad ne igraju najbolje? Nameće se i jedna logična konstatacija: kakav će tek biti bodovni učinak Hrvatske kad konačno proigra!? Ako je Štimčeva momčad uzela bod Belgiji u trenutku kada je većina hrvatskih igrača izvan optimalne forme, pa i najbolji Luka Modrić, što li će tek biti kada budu u punoj formi? Iz tog kuta gledano, Hrvatska se nema razloga pribojavati Belgije, a niti bilo kojeg drugog suparnika u skupini. Slabosti Belgijaca došle su do punog izražaja baš na utakmici s Hrvatskom. „Crveni vragovi“ su bili u punom zanosu, dok je forma „kockastih“ značajno pala u odnosu na Euro, a daleko od idealnog bila je i atmosfera oko pa i unutar Štimčeve momčadi. Naravno da nije slučajno što Belgijci nisu iskoristili trenutak. To im se događa već godinama.
Belgijski nogomtaši i njihov izbornik Marc Wilmots očito su se prepali šanse. U strahu su velike oči, kaže stara izreka. Kako inače objasniti Wilmotsov potez da iz udarne momčadi izbaci Fellainija, igrača koji je trenutačno možda u najboljoj formi od svih belgijskih veznjaka. Wilmots je nakon utakmice izjavio da „nisu imali raspoloženog napadača“, a svih devedeset minuta držao je u igri Christiana Bentekea, iako je već nakon prvog poluvremena bilo jasno da to nije njegov dan, i to najblaže rečeno. U isto vrijeme na klupi je, među ostalim, sjedio hitriji i tehnički puno jači Romel Lukaku. Moramo konstatirati da se Štimac pokazao prepredenijim i u konačnici hrabrijim od Wilmotsa.
Štimac je, doduše, povukao kockarski potez kada se odlučio ubaciti od prve minute mlađahnog Josipa Radoševića. Kazao je da je sve prevario, ali nas nije. Mi smo to već predvidjeli u petak nakon utakmice s Makedonijom. Na kraju se pokazalo da nije pogriješio. Međutim, nećemo reći da je Radošević odigrao bogzna kakvu utakmicu. S obzirom na dob i budući da mu je to bio debi za hrvatsku reprezentaciju, može se reći da je odigrao sasvim solidno. Radošević je nesumnjivo talentiran igrač, zamijetili smo ga još dok je nosio dres juniora Hajduka. Doista bi mogao izrasti u klasnog nogometaša koji bi uskoro mogao biti jedan od stožernih igrača hrvatske reprezentacije. Ali, ne vidimo u čemu je to Radošević trenutačno bolji, ističemo ovo trenutačno, od, recimo, Vukojevića, koji je, ako ništa drugo, barem iskusniji?
Štimac je, prema našem sudu, pretjerao s konstatacijom kako je Radošević blistao. Neki bi mogli zaključiti, recimo Ivan Rakitić ili spomenuti Vukojević, kako Štimac stvarnost promatra kroz „dvostruke naočale“. Za ilustraciju bi mogla poslužiti jedna cinična opaska ljubitelja nogometnih sposobnosti Ivana Rakitića.
„Što bi Štimac rekao da su Vukojević ili, ne daj Bože, Rakitić kojim slučajem zakasnili u blok kod gola Belgijaca“, prokomentirao je jedan kolega uz kojeg smo gledali utakmicu. To nikad nećemo saznati. Mladog igrača ne treba kriviti za taj pogodak, ionako je samo sukrivac. Ne treba kriviti niti Strinića, jer pogreške su sastavni dio sporta. Čak dapače, Radoševiću (jednako i Striniću) treba pružiti podršku, ali mislimo kako je podjednako štetno i pretjerano hvaljenje, kako za Radoševića tako i za dobru atmosferu u svlačionici. Kako god, Štimac je taj koji odlučuje, a mi smijemo komentirati.