Izabrati 20 najvećih igrača u povijesti Real Madrida, teška je zadaća. Jer, riječ je o neupitno najvećem klubu svih vremena, klubu kojeg je FIFA službeno izabrala za najboljeg u 20. stoljeću. Tijekom desetljeća za „kraljevski klub“ igrali su brojni velikani i kako god okrenuli mnoge bi morali izostaviti s lite.
Izabrati desetoricu najvećih teško je poput uspona na Mont Everest, a što tek reći o izboru petorice najvećih? To doista izgleda kao „nemoguća misija“. Posao koji ne može biti nezahvalniji.
U koštac s tim pitanjem uhvatio se slavni Raul Gonzalez, istinska legenda Reala koju bi mnogi stavili ako ne među pet, onda među deset najvećih.
„Don Alfredo Di Stefano sigurno je broj jedan, tu nema dvojbe“, kazao je Raul u razgovoru za Mexican TV.
Na drugo mjesto stavio je Francisca Genta, još jednu neprikosnovenu legendu Reala, počasnog predsjednika madridskog kluba, jedinog nogometaša koji je osvojio šest naslova prvaka Europe. Naravno, svih šest u dresu Realu.
Nakon kratkog razmišlja, treće mjesto na Raulovom popisu zauzeo je Cristiano Ronaldo. Ljubitelji portugalske zvijezde možda će reći tek, a ostali čak treće mjesto. Teško je reći što misli Portugalac, ali s obzirom na znanu mu golemu taštinu, možda je očekivao bolju poziciju.
Zinedine Zidane je četvrti, trenutačni trener Reala i član slavnih „galacticosa“ zajedno s Raulom.
Raul je svoju listu najvećih pet Reala zaključio dosta iznenađujuće sa Sergijom Ramosom, trenutačnim kapetanom Reala, ponajboljim stoperom svijeta u posljednjih desetak godina, igračem odluke koji je svojim golovima donio najveće trofeje Realu posljednjih godina.
Kažemo iznenađujućim, jer su u Realu igrali i puno bolji igrači od Ramosa. No, to je Raulov izbor i ne može se reći da nema argumente, iako bi mnogi tu listu kreirali ponešto drugačije.
Koliko je izbor nezahvalan govori podatak da je Raul izostavio, primjerice, legendarnog Ferenca Puskasa, za mnoge najvećeg napadača u povijesti igre, ili Raymonda Kopu, također legendarnog „kralja“ iz najslavnije i najbolje generacije Reala u povijesti, iz druge polovice 50-ih godina, generacije koja je upisala pet uzastopnih naslova prvaka Europe, što vjerojatno nikada neće biti nadmašeno.
Izvan liste ostale su i legende poput Breitnera, Huga Sancheza, Butraguena, Luisa Figa, Roberta Carlosa, Redonda, Fernanda Hierra ili „pravog“ Ronalda. Mogli bismo sad nabrajati do besvijesti, lista je toliko dugačka i „teška“ velikim imenima da se jedva usuđujemo spomenuti jednog Davora Šukera...