Više puta sam napisao da model financijskog oporavka i stabilizacije koji je izabrao Hajduk, a podržao njegov navijački puk, traži puno vremena, odricanja, gutanja gorkih rezultatskih pljuski i popriličnu apstinenciju od trofeja. Ali, ako narod želi tako, onda neka tako i bude.
No, sada je dio tog naroda, onaj koji se obično naziva „najvjernijim“, izgubio strpljenje i sasuo (srećom samo verbalno) drvlje i kamenje na igrače i upravu. A zapravo se buni i protestira dijelom i protiv samog sebe jer u ovakvim okolnostima drugačije teško može biti.
Jedna od mantri koje ponavljaju brojni Hajdukovi navijači jest da momčad treba maksimalno „pojeftiniti“, riješiti se svih igrača s velikim ugovorima, gurnuti juniore i kadete... kao, ionako se u HNL-u ne može biti ispod četvrtog mjesta, tko god igrao. Više ni ne treba dokazivati kolika je to zabluda, proljetni rezultati govore sami. HNL nije Primera ni Premiership, ali nije ni pikzibnerska liga kojom će se itko šetati. Dakle, stari ili mladi, nevažno. Bez kvalitete i dvije-tri klase nisi siguran da možeš dobiti bilo koga. Pogotovo kad ti je imidž kluba takav da te se nitko od protivnika ne boji, a tretman kod sudaca katastrofalan.
Može li uopće biti drugačije?
I što sad? Zašto je nabujala nervoza kad je razvidno da drugačije ne može biti? Hajdukov igrački kadar bio je tanak i jesenas, a bez Bradarića, Kouassija i Milića (a kako igra i bez Sušića), sa stalno ozlijeđenim Kalinićem i totalno nervoznim Vršajevićem, i bez Balića koji je „bijele“ vukao mjesec dana, Hajduk je postao B momčad samoga sebe s početka sezone. Kola su se slomila na Maloči. Ako se na taj način išlo zadovoljiti navijače, razvoj događaja pokazuje da je to bio još jedan krivi korak.
I već se treba pripremati i za sljedeću sezonu koja će opet biti teška. Trebat će prodati nekoga da bi se zatvorio proračun, ali tržište neće Maloču, Jozinovića, Vršajevića, Sušića... kojih bi se Hajduk riješio.
Tržište bi Balića i Vlašića na kojima bi Hajduk gradio, ali ne može i stisnut i ono drugo. No, ako je izabran put: spuštanje rampe privatnom investitoru, odrađivanje stabilizacijskog programa „in house“, onda je ovo cijena koja se svjesno plaća i mora se platiti. Ipak, ne znači da su svi apstinirani od svega. Vučevićevi rezultati u ulozi sportskog direktora su jako loši, a u trenerskoj nikakvi i dok ovo pišem stiže vijest o njegovu odlasku. Opet šok terapija, peti trener u sezoni, no tko god Vučevića zamijenio, okvir u kojem se Poljud kreće neće se bitno promijeniti. Možda može biti samo malo manje bolno. Kao s lokalnom anestezijom.
Oseka rezultata zdrobila pozitivu
Nije tako davno bilo kada su se po Dalmaciji tiskale majice „Svi smo mi Hajduk“, i hvalila hrabrost Hajdukovih čelnika koji nisu pristali igrati derbi s Dinamom u situaciji koja je tada bila. Sada se Brbića poziva na ostavku, ne stoji dobro ni Branka Ramljak... A ipak, i dalje je istina da je vraćen veliki dio naslijeđenih dugova, da inventivni marketing uprihođuje bolje nego ikad. Oseka rezultata, koliko god očekivana bila, zdrobila je većinu pozitivnih vibracija, izašlo je crnilo.
Ili je zapravo sve što se događa odmazda zbog prihvaćene ruke koju je pružio HNS? Zbog početka razgovora o normalizaciji stanja i promoviranja Hajduka i Splita bliže pozicijama koje zaslužuju? Ako je to razlog, onda je skroz pogrešan. Hajduku ništa dobrog neće donijeti ako se kao klub i kao navijači definira i određuje samo PROTIV nečega, a izbjegava konstruktivno ZA. A konstruktivno ZA znači preuzeti odgovornost, naplatiti činjenicu što si se sam izborio da te više ne ignoriraju, iskoristiti vrijeme za čišćenje vlastitih redova od huligana kako bi se dobio još veći autoritet u javnosti. Ti procesi i ovi koji su već odabrani, moraju ići ruku pod ruku.