Mlada britanska tenisačica Francesca Jones po mnogo čemu je posebna. Iako je rođena sa samo tri prsta i palcem na svakoj ruci, iznimno je uspješna i talentirana. U konkurenciji do 14 godina bila je četvrta tenisačica svijeta, a sada je kao petnaestogodišnjakinja prvi put nastupila na juniorskom Grand Slam turniru.
Privukla je pažnju britanske i svjetske javnosti zapaženim nastupom na juniorskom Wimbledonu. Plasirala se u drugo kola i tamo je u tijesnom meču izgubila sa 2:1 u setovima od Amerikanke Kayle Day (4-6, 7-5, 6-1), tenisačice koja nastupa i u seniorskoj konkurenciji te drži 442. poziciju na WTA ljestvici.
Jones pati od ektrodaktilije-ektodermalne displazije, skraćeno EEC sindroma, rijetke genetske bolesti rascjepa usnice i nepca te šaka i stopala, te se morala podvrći odgovarajućim operacijama kako bi uopće mogla igrati tenis. Međutim, to je nije spriječilo da postane jedna od najperspektivnijih tenisačice svoje generacije. Na dobrom je putu da ostvari svoj san i postane profesionalna tenisačica.
„Nema recepta, samo treniram svaki dan“, skromno ističe mlada Britanka iz Bradforda u razgovoru za Daily Mail.
„Kada sam bila mala, dršku reketa morali su pri dnu stanjiti kako bi je uopće mogla uhvatiti“, kaže 15-godišnja Jones, koja od devete godine živi i trenira u Barceloni.
„Šake su mi sada pune veće pa imam normalni grip. Imam dovoljno volje i želje da se nosim sa svim poteškoćama. Puno treniram, potpuno sam posvećena tenisu. Moj forhend jedan je od najboljih u generaciji“, ponosno ističe.
Jones još uvijek ima problema koje druge tenisačice nemaju.
„Još uvijek mi lako pucaju nokti. Imam problema i s ravnotežom, jer na desnoj nozi imam samo tri prsta, a to mi je jača noga.“
Jones otkriva da je do sada imala petnaestak operacija.
„Dok sam bila mala gotovo da sam živjela u bolnici. Neke od njih imala sam zbog želje za igranjem tenisa. Igram da bih pobjeđivala, stoga sam razočarana porazom“, kazala je nakon poraza u Wimbledonu.
„Imam potrebu dokazati da je s dovoljno volje i odlučnosti sve moguće. Ako se s voljom prihvatite nečega, možete uspjeti.“
Nakon što je otkrila sklonost prema tenisu, roditelji su odlučili ispuniti joj želju i preseliti je u Španjolsku, gdje od devete godini živi u teniskoj akademiji.
„Znala sam da je razina tenisa u Španjolskoj daleko veća nego u Velikoj Britaniji. Rekla sam sama sebi: ako želiš napraviti nešto veliko, moraš tamo otići.“
Roditelji su joj financijski savjetnici i dovoljno su moćni da mogu plaćati sve račune.
„Oni rade u domovini, a ja živim u Španjolskoj. Oni daju sve od sebe, i ja dajem sve od sebe. Vrlo sam zahvalna roditeljima što su mi osigurali odlične uvjete“, ponizno je poručila.
Životna priča koja inspirira. I još jedan dokaz da ako uporno slijedite svoj san, bez obzira na sve probleme i nedaće, baš sve je moguće.