Rudežova Zaragoza vodila je minutu i dvadeset prije kraja s pet koševa razlike. No, u završnih osamdeset sekundi Nemanja Bjelica i Brad Oleson rade seriju 6-0, Caja pobjeđuje 74-73, i produžava Tabakov trijumfalni niz na sjajnih 17 utakmica.
Žan Tabak preuzeo je Caju Laboral iznenada, praktično „preko noći“. Duško Ivanović otvorio je sezonu slabo. Domaći poraz od Obradoira, već treći u prvih osam kola, uprava kluba nije mogla provariti – i doveden je Tabak. Promjenu je bivši centar Jugoplastike, Houstona, Toronta, Indiane, Reala i još mnogih klubova dočekao na klupi poljskog Trefla iz Sopota. U poljskoj se ligi borio za prvo mjesto, no poziv iz Španjolske se ne odbija.
Za mnoge je prošlo neopaženo da je Tabak, nakon završetka igračke karijere bio pomoćni trener Reala i Seville. Zatim je samostalno vodio Gironu, a onda već spomenuti Trefl Sopot.
U prvoj utakmici na klupi, Žalgiris ih je pomeo s 37 koševa razlike. Bilo je to 23. studenog prošle godine. Tabak je najavio boljitak, ali nitko nije slutio da će on doći tako ekspresno. Od tada je Caja Laboral (bivša Tau Ceramica, samo se promijenio sponzor) nanizala 10 uzastopnih pobjeda u španjolskom prvenstvu, kao i sedam u Euroligi. Pobjeda protiv Fenerbahčea u prošlom kolu, bio je jubilarni Cajin 250-ti trijumf u Europi.
Na putu prema okruglih dvadeset pobjeda zaredom, Tabakovi momci (Nocioni, San Emetrio, Nemanja Bjelica, Lampe...) moraju prijeći još tri zahtjevne stepenice. Prva je Barcelona kod kuće, susret u sklopu Eurolige. Potom gostovanje u Sevilli kod Cajasola i na kraju još jedna euroligaško domaćinstvo, Planinićev i Lončarov Khimki.
Sa zanimanjem ćemo pratiti što može i koliko daleko će dogurati baskijska košarkaška momčad, ali to je za ovu priču manje važno. Puno važnije je da je hrvatska košarka dobila još jednog mladog (Tabak je rođen 1970.), ambicioznog, kvalitetnog i uspješnog trenera. Čovjeka kojemu ne treba self-marketing i medijski „poguranac“ jer umjesto njega govore rezultati. Nije slučajno što je Žan Tabak uspio u sređenoj ligi i sređenom klubu jer je riječ o studioznom treneru koji bi se teško snašao u kupusu domaćih košarkaških odnosa.
Kad vidimo kako Tabak dirigira svojim klubom, kako Perasović vodi Valenciju (tu je i Repeša u Malagi, iako je upao u krizu).... kad pogledamo izvedbe Tomića u Barceloni, Bogdanovića u Feneru, Planinića i Lončara u Moskvi, Ukića u Grčkoj, Popovića u Žalgirisu... nekako nejasno postaje zašto nam je reprezentativna košarka tu gdje jest? Koji se to strašni sindrom aktivira kada se dijelovi koji sjajno funkcioniraju odvojeno - nađu skupa?
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na mobilnih uređaja.