Među njima je i Hrvatska, koja je u Zagrebu ugostila skupinu C Eurobasketa, no to će iskustvo malo tko spominjati kao nešto pozitivno. Ovo nije sada još jedno u nizu 'pljuvanja' po reprezentaciji i navijačima, već realno sagledavanje stvari.
Krenimo od posjete i poluprazne zagrebačke Arene. Eurobasket se nakon dugih 26 godina čekanja vratio u Zagreb, a izuzev prve dvije utakmice protiv Slovenije i Grčke Arena je zjapila poluprazna. Recimo da se još može tolerirati devet i pol tisuća navijača na utakmici protiv Makedonije, ali nikako po šest na utakmicama protiv Nizozemske i Gruzije, kada znamo da je kapacitet Arene 12 000 mjesta!
U čemu je bio problem?
Zbog čega je to tako ispalo? Loš marketing? Visoke cijene ulaznica? Ili općenito slab interes prije svega stanovnika grada Zagreba da kupi ulaznicu i dobro se provede u Areni, te podrži košarkaše?
Sramota je za organizaciju da su plakati u gradu osvanuli tek koji tjedan prije početka Eurobasketa. Veliki broj ljudi nije ni znao da se najveći europski košarkaški spektakl, barem dijelom, održava u Zagrebu! Vjerojatno je većina u konačnici saznala, ali za takve stvari, malo skuplje, ipak treba planirati nekoliko mjeseci ranije. To je bio zadatak organizatora, međutim u njemu je potpuno podbacio.
FIBA je domaćinstva za Eurobasket dodijelila 8. rujna 2014. godine, što je istovremeno značilo da do prve utakmice u Areni ima 361 dan! 361 dan da se Eurobasket dočeka spreman, no to se nije dogodilo. Pa na pripremnom turniru u Areni gdje je sudjelovao Izrael smo kao organizatori podigli zastavu s petokrakom umjesto Davidovom zvijezdom na sredini izraelske zastave...
Cijene ulaznica bile su u potpunosti neprilagođene za hrvatski standard. Čak 250 kuna koštala je ulaznica za donji dio tribina i to za sve utakmice! Razumljivo bi bilo da to bude cijena za utakmicu protiv Grčke i Slovenije, ali zašto i protiv Nizozemske primjerice? Ulaznica za najviši dio tribine stajao je 75 kuna, međutim ukoliko nemate dalekozor možete samo promatrati deset 'točkica' u dvije boje dresova kako trče s lijeve na desnu stranu. Cijena za takva mjesta trebala su biti manja, no dobro...
Možda je najveći problem grad Zagreb koji ne živi košarku već godinama i koji je kao domaćin potpuno razočarao. Domaćinstvo je, složit će se mnogi nakon ovih šest dana Eurobasketa u Areni, trebao dobiti Split ili Zadar, koji također imaju svoje Arene izgrađene za potrebe Svjetskog prvenstva u rukometu 2009. godine. Zadar i Split su košarkaški gradovi koji bi sigurno bolje iskoristili taj događaj nego što je to napravio glavni grad Hrvatske.
Neuvjerljiva igra koja ne daje preveliku nadu
Dotaknimo se i igre izabranika Velimira Perasovića. Na momente to izgleda jako dobro, no veći dio utakmice protekne u ne tako dobrom svjetlu. Jedino se nakon poraza Grčke moglo čuti od strane navijača "stvarno su odlično igrali, nebitno što su izgubili". Nakon toga smo igrali protiv Makedonije koja nas je imala u šaci prvih 20 minuta, a onda se raspala. Protiv Nizozemske smo visili gotovo do samog kraja, a onda nas je Gruzija u posljednjem, rezultatski nebitnom kolu, razbila u drugom poluvremenu. Predali smo se na kraju te utakmice, a to je priznao i Perasović.
Htjenje nije bilo upitno tijekom nijedne prethodne utakmice, ali što im je trebalo ovo protiv Gruzije u posljednjoj četvrtini? Svi su pozivali navijače u Arenu za tu posljednju utakmicu, da se na pravi način isprati košarkaše u Lilleu, a onda se oni predaju?
Razumijemo i igrače koji su sigurno bili razočarani posjetom u posljednje dvije utakmice. Kao što smo rekli, sramotno i to je nešto što se u Zadru i Splitu gotovo sigurno ne bi dogodilo.
Talent postoji, ali on ne donosi pobjede...
Talent naše reprezentacije nije upitan, međutim ostaje dojam da tu nedostaje prave kvalitete. Po imenima imamo strašnu momčad. Dva igrača u NBA ligi (Bojan Bogdanović i Damjan Rudež), dvojica dolaze ove odnosno iduće sezone (Mario Hezonja i Dario Šarić), Ante Tomić je ponajbolji centar Europe, dok je Kruno Simon jedan od najinteligentnijih i najkreativnijih igrača na Eurobasketu. Tu je i dobri duh reprezentacije Luka Žorić, neprestana 'radilica' Rok Stipčević i neuništivi kapetan Roko Ukić. Složit ćemo se, respektabilna reprezentacija, ali s vrlo neuvjerljivom igrom.
Idemo godinu dana unatrag, ista ova reprezentacija, doduše s malo manje iskustva, zaigrala je u Španjolskoj na Svjetskom prvenstvu gdje joj je poraz nanio Senegal, a Filipini su nas odveli do produžetka. Reprezentacija s pravom kvalitetom si to jednostavno ne može dopustiti. Ili može?
Prije dvije godine odigrali smo najbolji turnir nakon gotovo 20 godina nastupa na velikim natjecanjima. U Sloveniji smo završili kao četvrti na Eurobasketu, ali dojam u nekim utakmicama bio je također prilično slab. Slavili smo protiv Grčke, u redu, ali tada nije bilo Vassilisa Spanoulisa, bez kojeg ta reprezentacija izgleda 50 posto slabija. To je pokazao i konačan plasman na posljednje mjesto u drugoj fazi natjecanja...
Najbolju utakmicu odigrali smo protiv domaćina Slovenije kojeg smo skinuli u produžetku, ali to je jedna prava od 11 koliko smo odigrali. Bili smo solidni u još nekima, ali osim Češke i Finske nismo nikoga posebno 'namlatili'. Pogledajte samo Srbiju, svjetske viceprvake, ove godine na Eurobasketu: +10 protiv Španjolske, +19 protiv Turske, +19 protiv Italije...
Ponovno se uoči Eurobasketa stvorila euforija da možemo do medalje, da imamo veliku kvalitetu, uz bok najvećim reprezentacijama, no kada to treba pokazati na parketu onda nam se dogode Nizozemska i Gruzija i poluvremena poput onih protiv Makedonije ili Slovenije.
Kapetan Ukić je nakon Gruzije otvoreno priznao: "s ovakvom igrom nemamo što tražiti u Lilleu". I to nije prvi put da je bio razočaran izvedbom u Areni. Ne otkrivamo toplu vodu, jer tako misli i dio reprezentativaca, ali nastoje ostati pozitivni i to je dobro.
Četvrtfinale je krajnji domet, no navijamo za senzaciju
Realno gledajući prolazak Češke u osmini finala trebao bi biti konačan domet ove generacije na ovom Eurobasketu. Srbija je drugi svijet, ne samo za nas nego i za sve reprezentacije na turniru. Nitko nije tako suvereno prošao skupinu, pa čak ni moćni Francuzi koji su angažirali najjaču reprezentaciju da probaju obraniti naslov pred domaćom publikom osvojen prije dvije godine u finalu protiv Litve.
No, s druge strane riječ je o jednoj utakmici, 40 minuta košarke. Ukoliko obrana bude na razini, a Bogdanović, Simon, Hezonja, Rudež i ostali namjeste nišanske sprave, zašto se ne bi napravilo najveće iznenađenje prvenstva?
Prvo ipak treba riješiti neugodnu Češku, koju predvodi sjajan dvojac Jan Vesely i Tomaš Šatoransky. Ako pobjedimo, to će biti nešto što su svi očekivali, no ako izgubimo, to će biti velika katastrofa. I to je hrvatski mentalitet kojem nedostaje priznavanje svake pobjede, a ne samo pobjeda protiv najboljih.