Nakon poraza Rijeke i Varaždina u Bugarskoj i Portugalu svi smo se ponadali da će Hajduk spasiti čast hrvatskog klupskog nogometa koliko-toliko sigurnom pobjedom nad azerskom Zirom. Da neće biti pretjeranog mučenja, da će to biti prilično glatko, no očito je da Hajduk više nikoga ne može pobijediti bez drame.
Znali smo da je hrvatska liga duboko potonula, da je na životu drži samo Dinamo, to najbolje govore rezultati ostalih hrvatskih klubova u Europi u posljednjih nekoliko godina, koji su, malo je reći, katastrofalni, no ostalo je otvoreno je li nam liga dotakla dno ili ima još prostora za poniranje.
Istini treba pogledati u oči
Što je od tog dvoje gore, teško je dokučiti. Istini treba pogledati u oči. Ponekad je bolje dotaći dno jer kada zaorete nosom u mulj, barem ne možete dalje tonuti i možda vas to trgne da počnete razmišljati i nešto poduzmete. Ako je dno tek kada gubite od andorskih ili lihtenštajnskih klubova, onda još ima prostora, no to je jako mala utjeha.
Najgore je što se često gubi ili jedva pobjeđuje klubove koji imaju po nekoliko puta manji proračun i vrijednost momčadi. Tko to u Ziri ima milijun ili čak pola milijuna eura plaću?
Sirene trube već odavno, što poduzima HNS?
Ako je i bilo nekih iluzija da se hrvatska liga preko noći oporavila, da je odjednom postala kvalitetnija, Zira je još jednom pokazala da nema mjesta fantazijama. Prošle je sezone izbacila Osijek, a ove je odvela i Hajduk do produžetka, i to s igračem manje.
Apeliramo već dulje vrijeme na to da se nešto poduzme, naše sirene trube već odavno, no znak za uzbunu trebao je biti odavno oglašen i u HNS-u. Jedino ispravno dugoročno rješenje je da se popravi rad u školama nogometa te da se posljedično talenti prepoznaju na vrijeme i forsiraju, no za to je potrebna kvalitetna struka i sportski radnici koji znaju posao.
Koliko je samo dobrih mladih igrača, i domaćih i inozemnih, šikanirano ili nije prepoznato. Primjera je puno. Voda je došla do grla i nadire prema ušima. Pomaci se zasad ne vide ni na kratke staze, momčadi ostaju tanke, čak i kada dođu neki igrači koji imaju zvučno ime.
Ivušić kao Lučić
Eto, Ivica Ivušić označen je kao najveće pojačanje Hajduka, ali ni njemu nije krenulo dobro na Poljudu. Zamislite kako bi se proveo Ivan Lučić da je to popio. Ne smijemo ni pomisliti što bi bilo da je Zira ostala kompletna, tko zna kako bi to završilo. Sjetite se samo one utakmice s Osijekom.
Pričati o kvaliteti nogometa kada se igra s tako skromnim protivnikom, koji je prošle sezone izbacio Osijek, a onda od ciparske Omonije dobije šest komada u prvoj utakmici, nema previše smisla. Hajduk jest bio bolji, ali to je sve skupa bilo teško mučenje i lopte i gledatelja.
Teško je tu bilo što smisleno reći, pisati panegirike i slaviti pobjedu protiv takvog protivnika zvučalo bi isprazno, da ne kažem nešto teže. A vidimo da se došlo do toga da se pobjeda protiv Zire slavi kao plasman u finale Lige prvaka. To najbolje govori u kakvu je rupu Hajduk pao, a zajedno s njim i hrvatska liga. Kriteriji su jako niski, gotovo da ih više i nema.
Tko se sve plasira u Konferencijsku ligu, valjda će i hrvatski klubovi
Na kraju se može potegnuti otrcana fraza da je ipak najvažnije da je Hajduk prošao dalje i da ga u sljedećem kolu očekuje vjerojatno ne bitno kvalitetniji suparnik, albanski Dinamo Cityja. No ovakav Hajduk, ako se pod hitno ne podigne, ako ne popravi igru, opet će imati grdnih problema.
Konferencijska liga zadnja je stanica, dalje nema. Kada pogledate kakvi se sve skromni klubovi natječu u pretkolima i naposljetku se neki od njih plasiraju u ligu, žalosno bi bilo da Hrvatska opet nema barem jednog predstavnika.