U Splitu je u petak oko 16 sati preminuo jedan od najtrofejnijih nogometnih trenera i vizionara Tomislav Ivić. Kasno sinoć primljen je u splitsku bolnicu Firule, a bolovao je od dijabetesa. Stanje mu se pogoršalo, a liječnici ga, unatoč naporima, nisu uspjeli spasiti te je bitku za život izgubio u popodnevnim satima u petak.
Ivić je trener koji je u bogatoj karijeri vodio momčadi iz čak 14 država i 4 nacionalne reprezentacije, a mnogi su igrači baš njega izdvajali kao trenera kod kojega su najviše napredovali.
Njegovim odlaskom hrvatski nogomet pretrpio je golemi, rekao bih nenadoknadivi gubitak...
Osvajao je prvenstva i kupove u šest država (Jugoslavija, Nizozemska, Belgija, Portugal, Španjolska, Francuska). Osvojio je i sedam nacionalnih prvenstava (3 s Hajdukom i po jedno u Portugalu, Nizozemskoj i Belgiji), sedam nacionalnih kupova (4 s Hajdukom i po 1 u Španjolskoj, Nizozemskoj i Portugalu), europski Superkup i Interkontinentalni kup.
Ovu tužnu vijest za GOL.hr potvrdio je njegov veliki prijatelj i suradnik Stanko Poklepović.
"Istina je, njegova nećakinja mi je javila, ali ne znam detalje", bili su prve Špacine riječi. Poklepović je bio dugogodišnji Ivićev suradnik, još iz vremena dok su zajedno igrali u RNK Splitu i trenirali Hajduk, u njegovoj možda najslavnojoj eri 70-ih godina, kada je splitski klub dominirao jugoslavenskim nogometom. Poklepović mu je tada bio najbliži suradnik i dobro ga je poznavao.
"Teško sam primio ovu vijest. Što reći, osim da je bilo lijepih, ali i teških trenutaka, a sada ostaju samo oni ljepši trenuci kojih je zbilja bilo jako puno", istaknuo je Špaco te s tugom u glasu dodao kako je Ivić sigurno zaslužio epitet najvećeg hrvatskog trenera, zbog velikog broja osvojenih titula i treniranja velikih, svjetskih igrača.
Vijest je zatekla i bivšeg trenera Dinama Branka Ivankovića, koji je za GOL.hr istaknuo kako je imao sreću surađivati s Ivićem u hrvatskoj reprezentaciji sredinom devedesetih godina.
„Ivić je bio direktor reprezentacije, a ja sam bio član stručnog stožera. Njegovim odlaskom hrvatski nogomet pretrpio je golemi, rekao bih nenadoknadivi gubitak“, podsjeća Ivanković dodajući kako je Ivić bez sumnje najveći hrvatski stručnjak svih vremena uz Ćiru Blaževića.
Ivić je naš nogometni otac. Nikada nije bilo, a niti će više biti takvog trenera.
„Ivić je najuspješniji hrvatski stručnjak po broju osvojenih trofeja. Nakon Branka Zebeca, Ivić je nastavio tradiciju visoke kvalitete hrvatskih stručnjaka“, zaključio je Ivanković.
Goran Vučević, bivši igrač i trener Hajuka, također je bio zatečen viješću o smrti Tomislava Ivića.
„Ne znam što bih rekao… Ošamućen sam. Znao sam da je bio bolestan, ali još ne mogu vjerovati. Ivić je naš nogometni otac. To je nenadoknadiv gubitak za hrvatski nogomet. Nikada nije bilo, a niti će više biti takvog trenera. Daj Bože da se varam, ali sumnjam da će ga bilo tko nadmašiti. Ivić je najveći hrvatski stručnjak svih vremena“, tužnim glasom zaključio je Vučević.
Tužna vijest stigla je i do hrvatske Kuće nogometa, sjedištu HNS-a.
„Od predsjednika Vlatka Markovića, pa do izbornika seniorske reprezentacije Slavena Bilića i svih ostalih u HNS-u, duboko smo potreseni i ožalošćeni smrću izuzetnog nogometnog erudite i trenera, ali i sportskog prijatelja. Tomislav Ivić ostavio je najdublji trag u hrvatskom nogometu, a o njemu će se govoriti u narednom razdoblju samo u superlativima. Ivić će biti inspiracija i uzor generacijama trenera i sportskih radnika koji dolaze i koji tek trebaju doći“, u dahu je ispričao glavni tajnik HNS-a Zorislav Srebrić.
Jedan je od nekolicine izabranih koji će zauvijek zlatnim slovima ostati zapisani među istinskim genijalcima...
Javio nam se i hrvatski izbornik Slaven Bilić:
„Tužan sam i potresen, kao i svi ljudi kojima nogomet nešto znači… Ne samo Hrvatska, nego i svijet izgubili su jednog od najvećih nogometnih znalaca ikad: stvaratelja, trenera, vođu, nogometnog revolucionara. Jedan je od nekolicine izabranih koji će zauvijek zlatnim slovima ostati zapisani među istinskim genijalcima, koji su doslovno mijenjali pojam nogometne igre. Teško je sad išta pametno i suvislo reći, osim da sam siguran da će, kako vrijeme bude prolazilo, praznina koja ostaje njegovim odlaskom bivati sve veća, a njegov ugled i značaj poprimiti, siguran sam, neslućene, ali i potpuno zaslužene dimenzije. Nažalost, takvi veliki ljudi, bez obzira na sve, uvijek odlaze prerano. Imao sam sreću da sam s njime često pričao o nogometu. Što reći, šjor Ivane, hvala na svemu!“, zaključio je Bilić u svojem emotivnom izlaganju.
Vijest o tužnoj smrti proslavljenog trenera prenijele su i službene stranice njegovog omiljenog kluba Hajduka s kojim je osvojio tri naslova prvaka i 4 Kupa. Od velike legende oprostili su se riječima Adio, šjor Ivane...
Oglasio se i GNK Dinamo koji je osim pregleda Ivićeve impresivne karijere na svojim stranicama istaknuo veliko žaljenje za odlaskom neprežaljenog stručnjaka .
"GNK Dinamo ovim putem izražava iskrenu sućut obitelji Tomislava Ivića koji nas je napustio danas u poslijepodnevnim satima. Ponosni smo što je legenda hrvatskoga nogometa i sporta utkana i u povijest modroga kluba u kojemu je ovaj nogometni velikan radio kao trener. Zbogom dragi Tomislave."
Isto je poželio i Mario Tot, bivši trener Dinama i trenutačni trener Lokomotive.
"Otišao je možda i najveći hrvatski stručnjak u povijesti, bio je nogometni inovator i preteča onog što nazivamo modernim nogometom i to je nenadoknadiv gubitak za hrvatski nogomet. Pitanje je kada ćemo opet imati takvog trenera", zaključio je za GOL.hr Tot.
Tomislav Ivić - najtrofejniji hrvatski trener svih vremena
U igračkoj karijeri Ivić je najviše dao RNK Splitu odigravši 125 utakmica dok je za Hajduk nastupio 11 puta, a nakon toga se posvetio trenerskom poslu. Kada je 1973. preuzeo Hajduk, s bijelima je osvojio šest trofeja u nizu. Vodio je Šibenik (1972.-1973.), Ajax (1976.-1978.), u Hajduk se vraća 1979. i ponovno osvaja prvenstvo.
Početak 80-ih proveo je u Anderlechtu gdje u prvoj sezoni osvaja prvenstvo, od 1983. do 1987. vodi Galatasaray, Dinamo, Avellino i Panathinaikos nakon čega se ponovno vraća u Hajduk.
S Portom je 1987. osvojio četiri trofeja - dva domaća, Uefin Superkup te Interkontinentalni kup. Od 1988. do 1980. vodi PSG, a 1991. s Atletico Madridom osvaja španjolski Kup. Sezonu kasnije sjedio je na klupi Olmypiquea iz Marseillea i osvojio francusko prvenstvo. Slijedila je sezona u Benfici pa još jedna u Portu.
1994. postaje direktor hrvatske reprezentacije, te s Ćirom Blaževićem ostvaruje povijesni plasman na Euro 1996. u Engleskoj te peto mjesto. Pola sezone tada je odradio u Fenerbahčeu te bio savjetnik u Monacu.
Nakon Eura 1996. kratko vodi Al Wasl iz UEA te jednu godinu i njihovu reprezentaciju. Godinu kasnije nakratko se vratio u Poljud, obnašajući dužnost potpresjednika zaduženog za struku, a odradio je i četiri kola kao trener. Kratko je 1998. vodio i reprezentaciju Irana, a do 2001 belgijski Standard de Liege. U Olympique se vratio 2001., a dvije godine kasnije vodio je A-Ittuhad u Saudijskoj Arabiji. (Agencija VLM)
Svi Ivićevi trofeji:
Jugoslavija:
1974. HNK Hajduk Split
1975. HNK Hajduk Split
1979. HNK Hajduk Split
Nizozemska, Eredivisie:
1977. AFC Ajax
Belgija, Jupiler liga:
1981. R.S.C. Anderlecht
Portugal, SuperLiga:
1988. FC Porto
Francuska, Ligue 1:
1992. Olympique de Marseille
Jugoslavija, Kup Maršala Tita:
1972. HNK Hajduk Split
1973. HNK Hajduk Split
1974. HNK Hajduk Split
1976. HNK Hajduk Split
UEFA Superkup:
1987. FC Porto
Interkontinentalni kup:
1987. FC Porto
Portugal, Taça de Portugal:
1988. FC Porto
Španjolska, Copa del Rey:
1991. Atlético de Madrid